Svirka bez prestanka

Kad god smo, svojta mi i ja putovali prema zapadnom ili centralnom dijelu Europe, nismo propuštali priliku pronaći razglednicu sa likom cara Franje i iz zezanja se javiti dedi. Koji je do preseljenja na Ahiret, primao, dakle i od Austrije kao nasljednice, penziju zarađenu baš kod tog Franje.

A čovjek elem Srbin, elem pravoslavac. Nimalo lošiji, samo bolji od brojnih drugih koje sam poznavao. I ni malo manje, samo više, od onih generala na bečkom dvoru.

Često se u zadnje vrijeme sjetim dede, žalosno je ali tako je, zahvaljujući dvojici potrošnih i njihovim susretima. Ama na svakom neko od njih baljezgne nešto, da šlagvort sjećanju.

I evo ih opet ovih dana. Ista meta – isto odstojanje, ista priča – isti apetiti. A čak i polaznici dječijih vrtića danas znaju da je puno mačku goveđa glava. Bogami i da je vrela kaša baš vrela. Izvinjavam se svim mačkama i mačkovima što koristim ove glupe prepotentne izmišljotine vrste, kojoj nažalost i sam pripadam.

Elem, nazdravljalo se miru uz zveckanje čašama, pa neka je i s blagim pogledom, ali na zveckanje oružjem. Glupost im nije nikakva olakotna okolnost. Kako se vrijeme za polijetanje približava, uz poznatu i pad je let, sve se više kurče. Ne vidim da su im oči sve veće, ali biće da je i kurčevitost, znat će neko od psihijatara, makar i nesvjestan simptom straha.

Ovaj – u šta stariš dobro moje, grmalj iz Laktaša, trebao bi biti u duplom strahu. Može ga zajebati i izvor prihoda, a može mu ga valjuknuti i ovaj mlađi, ako mu neko dobro stane na nogu. Ele’nejse.

Svega sam se naslušao od mlađahnog, sve do aerodroma u Trebinju. Ima li neki iz struke koji bi mogao objasniti za koji će antrak aerodrom u Trebinju. Koga će letjelice, gdje i zašto prevoziti baš iz Trebinja i u Trebinje.

Mlađahnom duša praviti aerodrome, a i ovaj u susjednoj državi, valjda u okviru specijalnih odnosa sa RS, trebao bi biti u vlasništvu i pod upravom građana Srbije. Kojima možda zatreba za kakve, nikad se ne zna, vojne potrebe. Vrag će ga znati. Vrag je jedan baš lijep stari slavenski naziv.

A onda je, jebeš aerodrom, pao, doduše vještački, ali koga briga, šlag na tortu. Kako kažu mediji, a i sam sam čuo, kako je dogovoreno „da se uspostavi zajednički praznik, odnosno Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, koji će se obeležavati 15. septembra u znak sećanja na proboj Solunskog fronta u Prvom svetskom ratu“. Aferim.

Iako baš najbolje ne razumijem. Srbija ima državnu, odnosno nacionalnu zastavu, koja je okačena i u Ujedinjenim nacijama (državama), Republika Srpska koliko znam ima svoju entitetsku, za lokalne, entitetske potrebe i za mahanje prema potrebi i svome i tudžinu.

Koja bi zastava u ovom slučaju trebala biti ta nacionalna (državna), ako nije lekcija unaprijed. Ili se možda radi o grešci u mogućem prevodu, pa bi to trebala biti neka zastava samo srpskog naroda, narafski bez drugih građana. Oko koje se valja tražiti saglasnost vaskolikog srpskog življa na kugli zemljanoj.

Jebo te, mene prpa, a jednom sam nogom sa one strane. E pa narode, neka ti je Alah Džalušanuhu na pomoći… Samo nastavi igrom uz svirku…