Tek uvod

I uz svih pet priča o svemu i svačemu prebiranje svega i svakog. Prvi me podsjeti na godine „profesure“, na prvi dan njegove srednje. Kako sam, na velikom odmoru upao u zahod, nabasao baš na njega prvog, za uho uz svima – jebo vas smrad, da vas jebo, ako uživate u ovom trovanju nikotinom, ne trujte se ovim amonijačnim i ostalim smradovima, mrš napolje u dvorište. A direktor? Kakav direktor, idem i ja s vama. Lijepi dani i godine. S drugim o raji iz PPa, sa Đikovine, Panjevine, Balnovca… Izviđačima. Ispratismo se. Dan nakon ta dva, rano, uz prvu oko deset, čudne slike kroz glavu. Autobusi u koje se nevoljno a sve brže ubacuju majke s djecom, u pratnji očeva, baka, djedova, ostalih rođaka, neko plače, neko potpuno izgubljen, žuri se napustiti grad po kojem samo što nije počelo „padati“. S neba, a iz Perišićevog arsenala. Samo što nije krenulo uzvraćanje druge dvije „strane u sukobu“, iz svega raspoloživog. Ko je uspio uspio, ko je mogao mogao, ko nije i ko je još uvijek imao neku kakvu – takvu nadu ostaje. Da dočeka granate, snajpersku vatru, ulične borbe, kriminalnu bagru, silovanje, logore, mučenja, da mu dijete ciljano pogodi geler, ili kakvo tane, ili da ga vidi kako leži na ulici, dobivši novo ime, jebo ocu mater onaj ko ga je smislio – kolateralna šteta. Onda odjednom, viđene slike na ekranu, ili u tiskovini. Potapanje brodova, masovna utapanja, majke i očevi koji trče, ili izlaze iz nekog broda sa djecom u naručju, djecu sklupčanu ispod neke strehe, u strahu dok padaju demokratske i druge bombe, opet silovanja, pa ona plaža sa užasom male, nepomične „kolateralne štete“. Poželih neko oružje, kakvo takvo, prenuh se, odželih. Naiđoše slike blaže, kontejneri, prosjaci, po jedna paprika ili kavada na pijaci, deset deka mesa rjeđe, uz biće bolje, samo da se malo stabiliziramo, povećat će se i plaće i penzije, dogurat će možda čak i do još uvijek neutvrđenog egzistencijalnog minimuma. A moglo bi biti i radnih mjesta, pa koliko ima ima. Pojačano me smiriše ulične slike džipova, audija, BMWova, mercedesa, vila, projekata sa „ugradnjom“ u kešu ili u naturi. Ima se, može se… Kod druge šolje, proleti mi kako je dobro da se može proći i lišo, ako si kooperativan, ili pristaneš na „saradnju“, može ti proći i po koje ubistvo, o nekim blažim oblicima ubijanja, onim sa vremenskom konstantom da ne govorim. I taman da malo zaboravim, da se smirim uz neki antidepresiv sa tri kocke leda, kojeg uz cigare koje jedine škode zdravlju uvijek ima, u par dana dva ubistva, dva zločina, dvije tragedije u prostoru oko dva Centra za socijalni rad. Porodično nasilje. Nasilje nad ženama. Tema k’o bombona, za nekoliko dana, za neki performans, za dodatno eksponiranje nadležnih do druge prilike, za popunjavanje televizijskih programa i tiskanih stranica, za prijetnje zakonskim pooštravanjem… I za pojačan policijski nadzor u Centrima. „Ima bre“ da ih biju i ubijaju na drugim, skrivenijim od javnosti mjestima… Smuči mi se nešto čak i nikotin i kofein. Valja se baviti svakom vrstom nasilja, ali ako se ne pozabaviš i ne pomakneš rješavajući nasilje u paketu, možeš se jebati, ili nastaviti zarađivati poene. Uz one priče, ili kako je to sad popularno reći, narative koje je neko kao mudrost izbacio, jebala ga mudrost, o tome kako ako ubiješ jednog čovjeka ubio si sve, a pođeđe važi i obratno, ako kao spasiš jednog, spasio si sve. Jesi da ne kažem… I da dodam nečiju, ako ima na jednom mjestu ima svugdje i obratno… A ovo vrijeme, uz klimatske promjene na južinu stvarno je vrijeme uvertira…