Pod jedan, nedavno su se u Smederevu, na još ne baš sređenom nekad imanju Obrenovića, koji za razliku od Karađorđevića ne imaju nasljednike, pa je država prva nasljedna linija, dok je rečenim Karađorđevićima nekim i nečijim usmenim lex specialisom (ne bi zakona o restituciji, a i nisu obični građani, njihova je krv plava), uvjetno rečeno po principu „calni mi, da ti calnem“, vraćen Beli dvor, onaj koji im je čukundjed radeći u argentinskim rudnicima i zaradio i izgradio, znači sastali premijerka Hrvatske, premijer Slovenije i genprem Srbije. Bio je tu, ili se nekako negdje u blizini našao čak i premijer Srbije osobno. E da mu se ne bi reklo, da nakon događanja rekonstrukcije (nekad se događao narod) nije prešao na energetske napitke.
Pod dva, tu se pričalo o svemu i svačemu glede, ovog puta na ravnopravnoj osnovi, eSHaeSijske suradnje na raznim područjima i uzgoju regionalno dobrih odnosa. Pa je riječi bilo i oko vojne industrije, sa naglaskom na tenkovsku. Što o remontu, što o proizvodnji. I odgovarajućoj podjeli love.
Pod tri, glavni je gazda ovdašnji, s pratnjom kakva mu sljeduje a sa slugom vojnim na čelu, preko Francuske, u kojoj ga je shodno rangiranom značaju, u zračnoj luci, dočekao ministar policije, čovjek od povjerenja i Sarkozijev prijatelj, a nije mu stara, i u kojoj je uspostavljeno strateško partnerstvo glede kandidature, zauzimanja mjesta u redu sa Turskom, a na temelju povijesne bliskosti (ako sam dobro skont’o i Francuska i Srbija su borbu za demokratiju i slobodu započele što u osamnaestom, što u devetnaestom vijeku, i još svašta a zajedničkog), znači trknuo na nekoliko do Kuvajta. U kojem su uz neizbježno strateško partnerstvo, možda vodu, iako ovi tamo desaleniziraju, hranu i druge potrepštine, ne bih se iznenadio i naftu, pa i graditeljstvo, upriličili razgovore o tenkovima. Remontu im ponajprije. Jer u ovim krajevima, za pretpostaviti je nakon Smedereva da se misli na šire od zemljopisa Srbije, na eSHaeSijske, ima potencijala.
Pod četiri, dobro je da u pratnji nije bio i javni tužilac, ili mu portparol Zorić, jer ko zna kad bi ovdašnji građani ostvarili makar mogućnost da priznanjem lopovluka i još kojeg krivičnog djela mogu komotno calnuti malo para i neko vrijeme, valjda zavisno od calnutog, sa narukvicom provesti ne izlazeći iz svog toplog doma. I dobro je što u pratnji nije bio osobni heneralisimov prijatelj Dodik. Jer ne bi mogao tek sad, ponovno nakon dvadeset godinica od Karadžićevog, organizirati novi a isti svesrpski referendum u BiHu.
Pod pet, meni je evo baš sada a odnekud, iz memorije pamćenja isplivao dvadeset godina star sporazum, koji su postigli JNA (Jugoslavenska naVodna armija, ili navodno jugoslavenska i navodno armija svih naših naroda i narodnosti – pročitati knjigu „Moje viđenje raspada“, makar posredno po sopstvenom priznanju prvog šefa Vojske Srbije, Crna Gora je i tada bila epizodista, gospodina Veljka Kadijevića, prethodnika današnjeg ovdašnjeg vojnog sluge) i Zbor narodne garde (ZNG, Zenge), da se ne dira Slavonski Brod, da se završi tenkovska obaveza prema stranom naručiocu, sve uredno isporuči, a lova kako spada podijeli.
I pod šest, ostavljam, uz poziv na devetnaesto stoljetje, da kaže šta kaže šta ko hoće da kaže.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
