O komunističkom teroru na ovim prostorima nešto slobodnije počelo se govoriti prije dvadesetak godina. Govorilo se i ranije, ali nekako stidljivo, po krčmama, po stanovima, u užim krugovima budućih oslobodilaca, željnih demokratije i ljudskih prava.

Osim nekoliko izuzetaka, koje niko nije ozbiljno shvatao, ili bi simbolično fasovali kakvu sankciju, niko nije imao petlje krenuti u nešto ozbiljnije, odustati od kakvog takvog komoditeta, uljuljan u „intelektualno“ a prostorno djelovanje. Ja opet u tim nekim davnim godinama nisam baš sve dobro kont'o. Ni kasnije neke čudne svoje osobine, sve sam nešto radio mimo svijeta, ali mi nije padalo na pamet to povezati sa terorom i posljedicama mu. Sad, kad malo bolje razmislim, nije čudo što sam ovakav kakav sam, sačuvaj Bože.

Rodilo me u nevrijeme, krajem hladne i gladne četrdeset šeste. U kući stari, već član Partije, stara SKOJevka, baba Ljuba, očeva majka, predratni radnički pokret, isfrustrirana još od odbijanja njenog oca, kad su došli po nju iz Beča da je vode na muzičku akademiju, ko biva da kasnije pjeva u operi, da je pusti, uz izgovor, tadašnji patrijarhalno žestoko usađeni „nećeš u kurve“. Pa očev očuh, Sulejman Tanović, vrhunski pekar i bekrija i na sve njih stric pred pubertet, bez oca, koji je imao sreću da se ne nađe među komunistima, ustaše ga na vrijeme riješile svih problema. Prvih šest mjeseci nisu me dirali, pazili su me i mazili, zvali me Ivanom, po pradjedu i po onom evangelisti. U zimu četrdeset sedme fasov'o sam žestoku upalu pluća, već su bili sve pripremili da me na Ahiret isprate, a onda sam ih, kao što se evo da primjetiti zajeb'o. Što mi ti komunisti nikada nisu oprostili, posebice kad su se počele gomilati tačkice, koje nije imalo ni gdje ni na šta spiskati. Osim na jednom jedinom, bar kako su to oni vidjeli, mjestu. Pa ću se na tom primjeru i zadržati, on govori i o svemu drugom.

Dugo mi nije bilo jasno zašto nikad nisam nešto posebno pio, možda sam se u svih ovih umal sedamdeset tri – četiri puta napio, a i to mi je prisjelo teškim mamurlukom. Elem, tačkice se počele gomilati, ovo dvoje što su me mladi prvom prilikom skuckali, dvadesetogodišnjaci, stara friško iz Trsta preko Kumanova, stari iz ilegale u poručnički čin i na teren, babi bomba bila srušila kuću, dedo Sule takav kakav je, dobar ko kruh koji je pravio, stric koji okolo hujka, i ja, jedini koji se tu ne uklapa i smeta. A nekih stotinjak metara od kuće sa stanom u prizemlju, moglo se i kroz prozor, prema Musali i na Musali hotel Neretva i njen bar. Ne možeš odoliti. Posebno kad ti je dvadesetak, ili ako ti je četrdesetak a nisi otišao u Beč, ili ako si bekrija uvijek spreman za moralnu podršku tvrdim borcima za radnička prava, komunistima i SKOJevcima. Opet problem – ja. A onda je proradilo iskustvo i komunistička bezosjećajnost. Rakijava krpa na prsa i Bog te veselio. Pa u Neretvin bar do zore. Sjećam se da me je prvih nekoliko godina života razbij'o komunistički teror mamurlukom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari