Moje prvo neposredno iskustvo s terorizmom bilo je nekog februara, više veljače, 1992. godine. Vani hladno, vjetar, kiša, ja za stolom, okrenut prema balkonskim vratima, kroz koje se vidi ogoljela, već u pristojnim godinama ulična lipa.
Slažem lagano pasijans, spreman krenuti na sastanak Odbora Šantićevih večeri poezije, kojim sticajem okolnosti predsjedavam. Kasnim zapravo već dobrano, malo sam, ružno vrijeme, najrađe ne bih nigdje, izmiješao satnice i čekam mlađe dijete da vrati našeg psa Bibu iz šetnje. Odjednom bljesak, jak zvuk eksplozije, balkonska vrata ulaze u sobu, stakla na prozorima se lome… Prestravljen slikom pred očima, kao da vidim mlađahnog i Bibu kako leže na ulici, istrčavam ispred zgrade, na meni majica kratkih rukava, na nogama samo čarape, izbezumljeno gledam po mokrom asfaltu, spreman zubima zaklati tri nevina građanina, ako vidim dijete i Bibu, kako u nekoj pofarbanoj lokvi leže. Ali nekom srećom vidim kako se mlađahni tek dovlači zahvaljujući Bibi, kojoj se malo prije toga pripišalo, i pita šta bi. U kafić preko puta zgrade u kojoj smo na drugom katu, neko je ubacio eksploziv i kolima nastavio dalje. Povrijeđeno jedno dijete, radeći za šankom. Drugo moje iskustvo sa terorizmom, eksplozija je na Partizanskom spomen groblju. A treće eksplozija cisterne napunjene eksplozivom, parkirane pored zida kasarne, koju smo zvali Sjeverni logor. Vraćali smo se sa ručka kod roditelja mi i sestre, kad se sve tako streslo, da smo pomislili da je opet kod nas. Nekim „čudom“ stradao je „samo“ jedan vojnik, ostali su, iako je bilo negdje oko tri popodne, bili na poligonu. Nesretno su poginuli ljudi koji su u trenutku eksplozije prolazili kolima baš pored cisterne. Bilo je mnogo povrijeđenih građana, posebno staklom koje je u velikom krugu, od detonacije popucalo i na njih se obrušilo. Četvrto iskustvo sa terorizmom bilo je prilikom odlaska iz Mostara. Grad je već bio prepun pripadnika različitih, a istih terorističkih organizacija. Od već tada takozvane JNA, preko Draškovićevaca, Šešeljevaca, možda i Jovićevaca, do iz Slavonije pristiglih, još dobro neorganiziranih HOSovaca. Uz podršku domaćih pripadnika terorističkih organizacija pod partijskim nazivima SDS, HDZ i SDA. Na mostovima su već kontrole naoružanih i oko glava umaramljenih naoružanih „rodoljuba“… Peto iskustvo sa terorizmom već je međunarodno. Te 1999. godine već sam šest godina u Beogradu. Odavno teroristička organizacija, koja sebe naziva NATOom, bez navodne saglasnosti Savjeta sigurnosti UN, uz saglasnost bilo bi „legalno“, počinje bombardiranje tadašnje SRtzvJ. Čime se potvrđuje naziv „teroristička“. Bombardiranje pratim sa prozora i sa krova zgrade u kojoj stanujem. Prvi put čujem naziv za poginule civile – kolateralna šteta. Što me podsjeti na hiljade i hiljade pod tim nazivom u BiH, Hrvatskoj, Kosovu… Šesto je opet vezano za mlađahnog. Nakon dvije godine provedene u Izraelu, u koji je otišao u vrijeme bombardovanja hoće da se vrati. Prvo je bio kupio biciklo, samoubice ulaze u autobuse, a onda je prestao raditi, jer su krenule i u restorane. Da mu se nešto dogodilo, mislim da bih redom ubijao nevine Palestince… Poslije se u svijetu svašta događalo, a to što se događalo nije bilo ništa do terorizam. O onom/ovom državnom ni mukaet, a o pojedinačnom, posebice o ovom kao islamističkom, galama do neba. Kao da nisu iz iste vreće. O milionima kao o kolateralnoj šteti, o nesretnicima do ovih na koncertu kao o žrtvama terorističkih zločina. Nakon prigodnih im izjava, mirna srca poslah u tri lijepe i premijerku i kraljicu. I sve ostale, proizvođače, finansijere i organizatore terorizma, od Washingtona, preko Moskve, do Pekinga i dalje… Dođe mi se teroristički organizirati i krenuti na prave adrese…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.