TRUN JERESI…

Pa je tako u predvečerje jednog hladnog, vjetrovitog i kišovitog februarskog dana, dok sam čekao mlađe dijete da vrati psa iz šetnje, u tako nazvani srpski kafić, preko puta zgrade u kojoj smo na drugom katu stanovali, i pored straže koju je vršio punac vlasnika a Hrvat, neki domoljub kao nepoznate fele ubacio eksplozivnu napravu dovoljne jačine da na okolnim zgradama do desetog kata popucaju stakla i sjure se na ulicu. Dok su mi balkonska vrata ulazila u sobu, istrčao sam kako sam zatečen, spreman da ako mlađahnog vidim da leži na ulici udavim prva tri nevina građanina.

Nekoliko godina kasnije, već sam iz slovačkog stigao u ovdašnje izbjeglištvo, Ona je dobila zadaću da baš sa mnom, za „Doba razuma“, razgovara na temu državnog terorizma. Navlaka da pričam o teroru koji tadašnja „država“, takozvani Miloševićev režim vrši nad svojim građanima nije joj uspjela. Nisam se dao, bez obzira što je bilo razloga i o tome koju prozboriti. U svakom sam trenutku priču okretao na teror koji „dežurne demokratske i ine države“ provode izvan svojih zemljopisa, neka u Grenadi, ili Panami, ili na nekom od istoka, neka u gdje su ono „Sovjeti“ bili, u Avganistanu, a neke opet združene i na ovim koji su kao naši zemljopisi. Mene je taj teror više zanimao, više su me zanimale organizirane terorističke akcije rečenih država na prostorima izvan svojih, pod firmama zaštite ljudskih prava i demokracije, a za sopstveni prije svih ekonomski interes. Bez ikakvih objava rata, uz masakriranje nejači, koja je naprasno postala kolateralna šteta. Bez imena i prezimena naročito.

Polovinom travnja (april, lažitrava), već su uveliko u NATO ujedinjene nacije, na čelu sa onim, ne znam kad mi je zadnji put pao na pamet, Solanom, bombardirale ove krajeve, bez najave rata, nastojeći uvesti red, prava i demokratiju, zaustaviti ugnjetavanje posebice manjina i nekih pripadnika većine, uz blagi pogled na širenje svojih granica, opet mlađahni, odlučio je otperjati u Izrael, dobra mu ženska linija, a pun mu kufer granatiranja i bombardovanja. I otišao je. Bio je u tom Izraelu valjda već dvije godine, mjesec više manje, kad je najavio povratak. Šta je sad. Reče da je prvo kupio bicikl, jer nije smio autobusom, a kad su se terorističke akcije, tuk na utuk možda, palestinskih ekstremista proširile i na ugostiteljske objekte, u kojima je nalazio posao i radio, prpa i od tog. Pomislih šta bi bilo da ga je zakačila neka spravica, ili neki zavedeni i navedeni njegov vršnjak samoubica kojem instruktori sjede negdje u prvoj klasi, piju viski i puše dobre cigare. Možda bih davio i nedužne palestinske građane, ni krive ni dužne.

Ne mogu se sad nešto sjetiti odgovarajućih demonstracija zbog dolaska Solane ovamo, a u organizaciji novinarskih udruženja zbog „kolateralaca“ na RTSu. Ja da sam ga sreo udavio bih ga.