Tuga od sramote

Kako na vascijeloj ekumeni, tako i na ovim joj dijelova. Žurim se nekako vratiti na „svoje mjesto“, jer žurim u „garnizon“, dežurni sam kod mlađih unuka. Pa zato samo taksativno, sve što sam propustio.

1. Mediji besposleni, potrošiše i vrijeme i prostor na navodno gaženje zastave Hrvatske i vrijeđanje članova Sabora, gostujućih u Beogradu. Niko ništa nije vidio, niko ništa čuo, osim priopćenja mamlaza od Šešelja i falange mu. Koji su kao izvršitelji rečenog gaženja. Učinjeno ne učinjeno, samo priopćenje je već taj čin. I ostvaren cilj – opća uspješna reklama.

2. Pravosnažna presuda Haškog tribunala, ili kako li se sad to zove, smjestila je Vojislava Šešelja, u studentskim mu danima borca za mjesto prvog mladog „komuniste“ u BiH, među ratne zločince. Na šta se navezala priča o svemu i svačemu u njegovom daljem javnom životu, posebice na mjestu deputata u Skupštini Srbije. Ni riječi o kolikoj tolikoj ulozi pripadnika trenutačne vlastele, na čelu sa Vučićem, Nikolićem, Gojkovićevom, u svemu za šta je Šešelj vasofo to što je fasovo.

3. Jedna vijest kaže, nedavno, kako je u Novom Pazaru, na odbojkaškoj kup tekmi, izviždana i neustajanjem velikog dijala prisutnih u gledalištu izvrijeđana himna, za koju se teško može odrediti je li himna Srbije ili himna Srba. Pa bi se moglo upustiti u traženje objašnjenja tog događaja, ali opravdanja nikako. Makar svi na Sandžaku, koji nisu Srbi, bili – ne bili srpskog porijekla, ne žele prihvatiti da im se servira, kao i njihova himna, „srpske zemlje, srpski rod“. Šta je tu je, a postoji mnogo načina da se sve oko toga riješi, ali nipošto nepoštovanjem.

4. U ulozi predsjednika Srbije, trenutačni nosilac uloge, Aleksandar Vučić, opet je bio gost u Mostaru, čak i otvorio neki privredni pazar. Glede pučanstva u Mostaru, niko ni mukaet na makar posredno „Vučić drugi put među Mostarcima“. Prvi put nije bio osobno, osobno se, po zadatku tadašnjeg mu šefa, poznatog četničkog vojvode, već pomenutog osuđenika za ratne zločine, kao deputat u ovdašnjoj Skupštini i gensek SRS, kao dakle „šešeljevac“, pojavljivao na drugim zemljopisima. Gensek teško da nije znao za paravojne zločinačke formacije, koje su se i u Mostaru isticale i bile poznate kao „šešeljevci“. Koristim priliku opetovano čestitati pomenutom mostarskom pučanstvu…

5. Nakon poznatih dekada, od kojih se najbolje sjećam „Dekade Roma“, mora da je bila još koja po redu, trenutačno je aktuelna, na kojoj aktuelnosti dobija i zahvaljujući stradanju estradnih zvijezda, nije zvaničan naziv, „Dekada borbe protiv nasilja nad ženama“. Posljednje što sam vidio i čuo na tu temu, bilo je u emisiji „Da Možda Ne“. Mnogo gostiju, koji ga valjaju, pa ga valjaju. Uglavnom separirajući pojedinačna nasilja od nasilja od nasilja uopće. Što njima, i ne samo njima ide zajedno, a meni ni odvojeno. U generalnom stanju nasilja na Kugli, neko bi htio riješiti izdvojeno jedno. Pa kao da je ko kec na desetku došla nesretna pretučena Nataša Bekvalac, oko koje je „tuča“ u medijima, dok je nesretnih 18 do danas u ovoj godini ubijenih žena pretvoreno u broj. Jedna od gošći bila je i gospođa Vesna, kojoj sam progledavao kroz prste zalaganje za veći broj „Sigurnih kuća“, umjesto traženja rješenja da potreba za takvim objektima nestane, ali kojoj nikako ne mogu preći preko dnevno političke upotrebe nesretnih žena, predizbornim spotom u tuči za vlast u Beogradu…

„Idemo dalje“…