Užas

Šta je sve bilo na „okrugljaku“, koliko para za stadione, koliko za MRove i makar farbanje u zdravstvu, šta je sa izborima, može li ili ne može ne mlađahni Vučić, već predsjednik Republike učestvovati u predizbornoj kampanji, šta kažu eksperti analitičari poredeći sa Merkelicom, Trampavim i sličnima, pa neka se i ne može „nikako reći kao, jer (te) stvari su neuporedive“, kako zajebati cijenu rada a da sirotinja može dnevno smazati još dva grama kavada dnevno, šta je sa sarmom od petsto europljana, koliko god da je kupus zdrav, ko će novogodišnje ili drugim svečanostima imati tapiju na „prazan prostor“ Trga, čije će tezge, u kojem stilu moći biti postavljene, a čije klizalište, ili gumirana podloga sa ili bez vještačke trave za nogomet na male branke ili košarku, može i tenis, ko bi mogao igrati ulogu Vesićevog (Bandićevog) LJuštine, hoće li biti ljepši arapski Beograd ili arapski Zagreb i gdje će biti više fontana, je l’ Kosovo gdje je nekad bilo i kako (će da) izgleda…

Šta je sa Rusima i Kinezima… Ima li nafte u Brazilu, jebeš šumu i prašumu… Uragani, uragani… Odmori malo… Pređi na unutrašnje organe. Uzmimo na primjer hoće li ti eksplodirati ili taman naciknuti aorta, hoće li prije, tokom ili nakon operacije… Hoćeš li ili nećeš u tu avanturu… Dobro. Sve je to lijepo i krasno, nije da nema o čemu, ali ništa od toga ne dočekah ni u pet nakon podneva. Hoću reći dočekah, a onda me razbi jak, zaprepašćujući infarkt kad sam ga i gdje sam ga najmanje očekivao.

Sve ovo prethodno ode u tri lijepe… Od kad sam koliko toliko i kako tako postao svjestan sebe, biće da je bila jaka nevera, smio bih se kladiti da se tad dopepala i baš mene očešala čudna loptasta munja, opsjele su me hedona i revolucija. Tim redoslijedom. Valjda to tako nekako i ide. Sumnjam u obrnut redoslijed. E, u toj prvoj, takav sastav munje, ziher je najjači element bio seks. I od tad do dana danjeg sve je drugo moglo nekako bar malo sačekati. Kao da ni na šta drugo nisam ni mislio. Čuj kao, ali neka bude. I evo baš jutros mi je pozlilo. Bar glede televizijskih, ili društvenomrežnih simpatija. Redovan red tople limunade, nekoliko bombonica, pa kahvica i, čuj zabranjeni mi duhan. Pa N1, u očekivanju sarajki Hane i Ivane i ovdašnje vremenske prognoze, hajde da se ne zajebavam, Milene. Dočekah Milenu i ukočih se od nekog nekontroliranog straha. Čuh sebe, negdje iz ko zna kojeg plana, sotto voce, lijepo dijete. Ne dakle UH, ili Milena-Milena, ili nešto treće, već baš to, lijepo dijete.

Prestravih se. umalo ne pozvah Hitnu. Iz koje bi me poslali ko zna gdje, mislili bi da ih neko zajebava, sumnjam da su imali to gradivo, a i praksu. A u ovoj zemlji ima mnogo, ali nema ni jedan legalni kupleraj za tu vrstu hitne pomoći. Samo rekoh šta ću sad. Odjednom prestadoše oni bolovi „mene sve rane moga roda bole“. Ostade samo dilema – izići ili ne izići iz kuće. Da ne krenem na studijsko putovanje od fontana, preko Trga, pješačkih zona, Beograda na vodi, pa sve do na kraju FPN-a i pregleda svjetskih geostrateških kretanja, umjesto po ugostiteljskim objektima i uličnim „izložbama“. Strašno…