UZP

Nije još, kako se to kaže pravosnažna presuda, ali kao da jeste, svak se svojim jadom zabavio. Svi su đuture na samopitanju – Šta ćemo sad. Poglavicama je pitanje glede „kako će se to na nas odraziti, dobro ili loše“, a vračevima, uglavnom pizdunima, glede pitanja „šta reći, a ne zajebati se, zadržati pristojno unosnu plemensku poziciju“. Svima zajedno, a boga mi i skupa, jebe se živo za razloge na kojima se temelje i optužnica i presuda. Bilo pa prošlo. Ostaju samo, za svaki slučaj i politikantske potrebe, razna sjećanja na žrtve, godišnji parastosi, mise i hatme dove. Da bi se plemenima reklo i ukazalo, kako valja oprostiti ali nikako zaboraviti. „Da se nikada više ne bi ponovilo“, baš to što se ne prestaje događati. Kad se malo samo pogleda, skoro da ga na plemenskim prostorima nema, glede poglavica, koji vole sebe savremeno nazivati liderima, ili glede vračeva, među kojima su oni kojima godi naziv eksperti, kao i oni koji su bili, a boga mi i ostali samozvani plemenoljubi, jataci ili promatrači, a da se ne prekontava o ulozi u UZP. Makar da je ko iglina glava. A opet, „ima neka tajna veza“, svejedno trpajući i zadržavajući svoju ulogu samo u plemenskim okvirima. Koliko god da okviri prelaze plemenske, pa i međuplemenske, do bjelosvjetskih.

Haj’mo ovako. „Šta je taj, ko je taj, gdje je (sve) taj“ UZP. „Uzmimo na primjer“ ovaj „Rašin“ slučaj. Baciš oko na spisak učesnika, pobrojana samo imena i prezimena, nije još sigurno, ne vidi se dobro iz instant obrazloženja, iz istog plemena, uz blago uvlačenje plemenski obilježenog, zapišanog prostora. Pa neka je i tako, ali nešto malo imena i prezimene, ni jednog najbližeg im saplemeničkom saradnika, kuma ili prijatelja. Rekao bi naivni promatrač, da su pobrojani bili pretjerano sentimentalni i odgovarajuće pažljivi prema tim svojim najbližima, štedeći ih učešća u bilo čemu, držeći ih u neznanju, kako bi mogli nesmetano nastaviti dalje, kao „gdje ja stadoh, ti produži“. A rekao bi taj naivac, kad je već tako, da je onda potpuno jasno što na spiskovima nema nikog iz drugih plemena, da je sve rađeno strogo jednoplemenski. Da bi se makar na nekom, plemenu nepoznatom spisku, uz sve mu po spisku, u tom UZP mogla upakirati i imena i prezimena iz drugih, bratskih i susjedničkokomšijskih plemena.

Slušam ovih dana neke vračeve, a i neke poglavice i dopoglavice, kako nije moguće da je plemenskom politikom neko mogao jebati i od tave držak i svojim saplemenicima. Recimo onima što su iz Sarajeva, pa onima iz Hrvatske, da dijelove mostarskog življa, uračunavajući i neuspio pokušaj sa Bošnjacima i ne pominjem. Imam neki gadan osjećaj da se još dugo niko neće avizati.