Velika je nužda

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }A:link { }

Dekadu Roma, 'ajmo reć, sad je izgleda aktualna, skoro bih se kladio, i Dekada borbe protiv porodičnog nasilja, svedena na nasilje nad ženama, uglavnom fizičko, ukoliko nisu kakve sportašice pa stvari ne idu baš lako. Generalno o nasilju u porodici, uz to o onom mentalnom skoro ni slova. O nasilju u društvu, društvenom nasilju, nasilju nad čovjekom i ljudskosti, čini mi se nema nikakve dekade. E, da, ima ova, ne znam je li dekada ili je o nekom drugom periodu riječ, borba protiv korupcije. Do koje je, narafski kao i do većine drugih, vladajućem svjetskom poretku k'o do snijega i leda lanjskog. Je'l neko nekad vidio bilo koga, da iz čiste zajebancije sječe sebi zdravu nogu. Ako je i kad bila kakva budala, pomenuti poredak to sigurno nije. Zar da siječe nešto što ga osigurava, kao stub, od njih više takvih, na koji se debelo i sigurno oslanja.

Ujadilo mi buljiti, rekoh hajde da izađem napraviti krug oko bloka u kojem sam, nije vojni ili sličan, stambeni je, svratiti po cigare za nahraniti stentove, ne bih zdrav i željan svega htio riknuti, osigurati stimulaciju, pa ponovo, ali ne buljiti. Na trafici novine, dnevne i nedeljne, naslovi sačuvaj bože, ni za šta se uhvatiti, sve isto, dosadno, za popizditi i otići ipak do Ade i potopiti se u hladnu vodu, naglo, pa šta bude. Ipak, evo vratih se, napunih čokalj Trnjine za pomoć, jaka i ukusna taman da me malo razmrda. Nakon prvog gutljaja, sjetih se da sam usput na trafici vidio, neke od slobodnih i nezavisnih novina, a možda sam i čuo sa nekog takvog elektronskog medija, da jeste danas jedan međunarodni dan. I to baš Međunarodni dan djece žrtava nasilja. Proglašen 1983., nekim aktom UNa. Kako se sjetih, tako viknuh avazile – pa pička vam lijepa materina, međunarodnjaci. U kući zgranuće, niko ne zna šta mi bi, rekoh nije mi ništa, baš sam dobro i zdravo, što i vama želim. Zastadoh, još gutljaj srčanika od Trnjine. Međunarodni dan?! Koji obilježavaju, očekivano prema nazivu, djeca žrtve nasilja? Pa još vam jednom, ali sad pizda materina. Pa nema ga ko je više od Međunarodnjaka pobio i osakatio djece, diljem Ekumene. Profitom od prodaje oružja, a radi pranja dijela profita finansiranjem sitnih profitera i pridruženih im idiota koji kao lamentiraju nad sudbinom sad djece, u sličnim prilikama nad sudbinom svih drugih iskasapljenih. Čekajući sljedeći međunarodni dan i još nešto siće za balončiće, kolačiće, zastavice, transparentiće… Ispraznih čokalj, spržih, jebaji ga ako znam koliko nikotinskih doza, pa odvalih u bolestan smijeh. Sjetih se da je lepeza međunarodnih brižnih dana široka do pičke materine i nazad. Do uključujući 19. studeni, opet Međunarodni dan, ali zahoda, nužnika. U koje bi nužno, baš je krajnja velika nužda, napokon trebalo ubaciti sve Međunarodnjake i pustiti vodu.