Veljača u maju

I dok se u Ukrajini brani demokracija, štite građanske slobode i ljudska prava, s jedne strane ravnanjem terena, sa druge dodavanjem iz rezervi prevaziđenog oružja i oruđa, a usput sve farba bojom krvi, e da bi se zapišao teren, valja riješiti i slijepo crijevo, koje nikako da pronađe neku odgovarajuću funkciju, da se aktivira, kako ne bi bilo sklono kojekakvim paljevinama uz veliku mogućnost pucanja. A da ga se baš invazivno ne odstranjuje, jer je, što kažu u konačnici, njegovo postojanje ipak neka misterija. A ovi sa uvećanom prostatom, zapišavači, muku muče pokušavajući spriječiti da se mlaz ne okrene u nutrinu i baš po njemu.

Elem, uz pjesmu „prostata ti bila moja ljubav živa“, krenuo je ovdašnji Mlađahni preko južnih nekih zemalja, možda poštanskim letom, kad već ide da usput ponese kakvo pisamce ili paketić, prema Berlinu.

A glede razgovora o vrijednostima i odluke – za EUropske ili za Putinove.

Vrijednosti najprestižnije, amerske, bar avazile nisu pomenute.

Što se izgleda rješava udaranjem po sankcijama.

Krenuo je, pa i stigao na istu lokaciju i kosovarski Mlađahni. Što malo demantira ovo oko nepominjanja amerskih vrijednosti.

Pa je mogla krenuti trgovina.

Berze svakako pogubljeno luduju.

I taman kod pomisli kako je samo to na stolu, od nekud i iznebuha iskočiše i izbori u BiHu.

Ako je neko zaboravio, to je onaj zemljopis na kojem je zapravo oprobana mogućnost lokalizacije ratovanja u Europi.

U ostalim dijelovima Kugle to je već nekako išlo.

Hoće li i kad će neka proba kod Amera, bumo vid’li.

Narafski, i vokabular je odmah tranzicionirao.

Čujem onog jednog hrvatskog Mlađahnog, ne onog ušminkanog, već onog zadriglog, i čujem samo halo, halo, kapiši, nativ pipl.

Ne bih ni znao da je on, da ne odoh pogledati i sliku, jer mi se učinilo da je krenuo neki krimić sa italijanskim, a u razvijenoj demokraciji mafijašima.

Usput je nešto o bratstvu i suradnji Hrba i Srbata, o trećem entitetu, nešto kao nema brata do Čovića, ni jarana do Dodika. Koji, ovaj drugi, nije ni SDS, ni Karadžić ni Mladić, nije četnik ili tako nešto tome slično.

Nije rekao, ali kao da jeste, jebeš imena ulica, škola i vrtića.

Jer bi mu možda naumpala i ona iz Mostara i još nekih krajeva HR BiH.

Na šta se javio i Mlađahni od Alijinog malog Bakira.

Nešto mi se osušio, kao da će pristati, i babo mu je bio pristalica, na onu „Neka je Alija, makar bila k’o avlija“.

Nije izostao ni Mlađahni Komšić.

Dosljedan kako i priliči, oštro i revolucionarno k’o, rekla bi moja pokojna mater, Lenjin u Oktobru.

Muzičku pratnju osigurali su nadasve slobodni, nezavisni i neodvisni mediji i gosti im eksperti za pitanja i sankcija, i međunarodnog, Boga mi i domaćeg prava, raznih sporazuma, na čelu sa onim Dejtonatorskim, kad je stvar bila prešla u ruke Amera, i kad nije moglo bez poznate reakcije na stvar u tuđoj ruci – Oh-aj-oooo.

Kao da čujem Vujicu i njegovo „deca glede, deca glede“.

Kao da se čuje onaj mladi mačak sa krova, na kiši i vjetru – odoh ja, dosta je meni ove jebačine.