Vilenjenje

Ali nije značenje u nespavanju samom po sebi, već u razlozima mu je. I koji god da jesu, predznake im valja staviti naknadno. Kao recimo mahnitanju, koje je ovdje jedno od značenja i koje nema predznake unaprijed.

Skoro pa otkad znam za sebe, vilenim. Dok još nisam znao, za sebe, ili nisam znao da znam, prve dvije-tri godine života, dok su se „tačkice“ trošile u baru hotela „Neretva“, jer nisu mogle sve ni na jednom drugom mjestu, „potvrđeno je od svjedoka“, nisam vilenio, mamurao sam. Tendenciozno uspavljivan provjerenim receptom nenadmašne bekrijke i interpretatorke starogradskih pjesama, moje babe Ljubice, koja će mi vremenom prenijeti hrnjagu tog bogatstva. Rakijavom krpom na prsima. Na čemu sam dan danji zahvalan, jer nikad nisam pretjerano pio, a kad bih i pio, pio bih uživajući, nikad „pijem da zaboravim“, uvijek „pijem da se sjećam“. Vileniti sam počeo negdje između četvrte i pete godine. Koje godine, to i vilenjenje. Kao žrtva društvenog rada ukućana, čuvao sam mlađu sestru. Ponekad, kad bi utonula u dubok san, znao sam zavileniti, pa i zaspati u komšiluku, izvučen kroz prozor prizemlja u kojem smo stanovali. Već u osnovnoj školi, uloga čuvara se promijenila. Zavilenio bih, preko određenog „policijskog“ sata ko zna gdje i skoro pa bih čuo babu Savu, od koje sam pokupio sve srpske epske pjesme, sva tri udarna ciklusa, kako govori „idi moja Ivanka, nađi ga, ubiće ga, ako se uskoro ne pojavi“. Ulogu onoga koji me čuva, sestra mi još uvijek obavlja. Vilenio sam kasnije, poslije povečerja, s baterijskom lampom ispod deke ili jorgana, ili uz „malu viđu“, kako je vrijeme nalagalo, uz „Junake Pavlove ulice“, „Rat ljudi i daždevnjaka“, „Tri ratna druga“, „Na rubu pameti“… Za studiranja i „studiranja“ baš sam znao zavileniti uz preferans, bellot, ili političke svađe. O studijskim putovanjima po zagrebačkim bircuzima da ne govorim. Ali sve to kao da je bila priprema za stvarno, desetogodišnje vilenjenje u Mostaru, sa neponovljivom eMTeeMovskom, kasnije istom, ali PePeovskom ekipom i prijateljima joj. Deset godina nikad prije trice, ~etvrtice, a često iz kafane, ili od kuće, također kafane, prvo do Dugalića po kifle, na Tepu po sir i kajmak, na prvu jutarnju, razbuđušu, pa neko na posao, a neko ko kurva, na prstima u kuću. Jednom sam samo pokušao zavileniti sam, nikakav, izbačen na ulicu zbog „antisocijalističkog i samoupravnog djelovanja“, ali mi je upalilo dobaciti do dvice. Do zvona na vratima stana. Njih petorica, kažu kladili se jesam li na četvrtom ili petom, došli provjeriti, pa kad su već tu… Jebi ga… Najviše sam se navilenio na teatarskim festivalima i drugim skupovima. Posebice sa Slovacima. A Boga mi i predratnih sedam i po godina na gostovanjima sa „teatrom &td“. Pa opet u Mostaru „glede i unatoč“ čekanju PP kombinacije. Dobre li kratice, a nije Privremeno pozorište. Vilenilo se u još živom i zdravom „Plavom Jadranu“. Kad je proradilo prvo pristiglo P iz PP kombinacije, vilenilo se po kućama, u podrumskim i drugim skloništima. U mojoj zgradi, na prvom katu, bilo je jedno baš dobro sređeno mjesto za vileniti remijanjem, uz muziku „Vebera“ s jedne i glazbu minobacača s druge strane. Onda je nas dvadeset četvero, od svibnja do avgusta skupljenih, vilenilo u Zeleneču kraj Trnave, u Slovačkoj. Najčešće u Klubu Z-divadla. U kojem su nam domaćini, noću, razbijali razloge dnevnog vilenjenja. Kad mi je starije dijete odlučilo otići u Zagreb, pa kad je mlađe, zajedno sa sestrinom dvojicom došlo u ove krajeve, vilenilo se nekako drukčije. Ja vazda do dvice – trice. Još uvijek vilenim. Evo i sad. Nekako taman vrijeme za nešto uraditi, ne misliti na „svijetlu perspektivu“. A i otkad sam se navukao na ovu jednu društvenu mrežu, prija mi uskladiti vrijeme i povezati Zeland i Australiju, preko Europe, sa Kanadom i Amerikom. Trica je i šesnaest minuta, sad će fešta.