Vremenske prilike

Nije da nema da ima, već je ima da ima i previše, ali kao da je sve strpano u onaj neki nutri bulit, kako li se već zove, izmiješano do čemera, najbolje bi bilo još jednom smućkati, pa prosuti na neko mjesto, na koje se odlažu opasne po život živih i živahnih stvorenja stvari. Ili kako bi to u kraju iz kojeg sam slučajno, hoće reći sticajem kosmičkih okolnosti, kraće rekli, može pita i od govneta, ali nije brate jestiva da Allah kaže. Neka bude da su za sve ovo i odgovorne i krive vremenske prilike. U zadnje vrijeme, koje traje evo već hiljadama, izraženo i u tisućama godina, jedina promjenljiva stvar u atmosferi, stratosferi i posebice u itdsferi. Uz sve kraće i kraće vremenske konstante. Zbog kojih su prognozeri potpuno pogubljeni. Nekad se moglo, sa velikom preciznošću prognozirati promjene na duži period, a sada je prognoza apsolutno neprecizna od sata do sata. Pa ostani, ako si i inače slučajno normalan. Što bi rekao poštar u Sidranovim jeguljama, koje putuju u Sargasko more, „uzmimo na primjer moj slučaj“. Nadenfan sam na spavanje od tri do osam. Pet dobrih sati. A još na odsluženju vojnog roka istreniran na brzo i kvalitetno spavanje. Čak me ni sve što me handri, ne handri u tih pet sati. Noćas, petak na petak, jedva zaspah oko četiri, ali se zato probudih u sedam. Malo su mi se lijepili kapci, jedno desetak minuta, ali jebiga, gotovo, „ustaj vojsko“. E sad, ako mene, umirovljenog penzionera u pokušaju jebu ove brze promjene vremenskih prilika, a u vremenima u kojima se ništa bitno ne mijenja, mogu samo pretpostaviti kako je ovima koji su angažirani i preko svake granice izdržljivosti. Mislim na tzv. političare, tzv. analitičare, tzv. medijske djelatnike, bez obzira udara li im neko na dostojanstvo ili su skloni samoudaranju na tu pojavu, to dostojanstvo. Posebice kad naglo okrene južina, ili što bi rekao, ako nešto nisam izmiksirao, Šekspir a kroz usta Ofelijinog starog, kad udari južni – jugozapadni vjetar. U čemu zapravo najveću ulogu igra promjena tlaka. I vanjskog i unutarnjeg. Jednom davno objašnjavao mi je jedan liječnik, glede problema sa kičmenim kralježnjacima, zglobovima i kostima uopće, kako sam, ili kako ću, u terapiji trpi i pati, naročito kad mijenja vrijeme, najebavati zapravo najviše u sudaru ta dva tlaka. Ako je vanjski visok, onaj unutarnji ne zna kud udara, pogubi se, ne zna valja li se suprotstaviti ili povlačiti, na kraju se povuče, pa te tlači i razvaljuje sve što te stlačiti i razvaliti može. Ako je, uzmimo na primjer, obrnuta situacija, pa je vanjski tlak nizak, tek si ga tad najeb’o. Unutarnji se prevari, zajebe, pomisli da mu se valja osiliti, krene rasti, pa te pokosnica i sitni zglobovi onako nekako ispodmukla handre i ne daju ni predahnuti. A kičma, može i kralježnica, ako je uopće i ko je ima, raspameti se od kurčenja toliko da potpuno i zaboraviš na nju. I tu te sve sačeka kako valja i treba, kad se nešto, ili neko u izvjesnim situacijama kurči a „ne zna da leti“. U pravom trenutku, kad se najmanje nadaš razvali te kompletna do lomljave, da ne možeš ni dahnuti. Ni udahnuti. Šta ja ovo baljezgam. Led me ubio, htio sam koju, što je ovih dana nepreskočiva taraba, o Nikolićevom učinku, o fenomenalnim budućim rezultatima nekad mlađahnog paljanskog priređivača vijesti na engleskom, o Trumpu, Putinu, prodoru Kineza, terorizmu, korupciji… Evo će opet neka kiša…