Vse bu dobro…

Podastiruči tako podvalu o izglednom za bezizgledno, o povratku izbjeglih i raseljenih. Podastiruči, narafski, jer i da jeste iz osobne gluposti, ne mogu mu uvažiti nikakvu olakotnu okolnost. Na tog veselog Annana, negdje iz daleka, iz nekih vijesti na televizoru, nasloni se drugi veseljak, mlađahni Vučić, narodni uhljebljenik na mjestu predsjednika, još uvijek neriješeno je li države ili je vaskolikog broja etničkih mu pripadnika, posebice na najbližoj mu geografiji, na kojoj bi se sa kolegama mogao igrati „oduzimanja zemlje“, pričom o antisemitizmu, o nacizmu i fašizmu uz prefiks neo, koji nikad neće… itd. Upetlja se u te vijesti i kosovarska albanska vlastela sa tante za kukuriku, uz podršku bijelokućne administracije i suglasnost kremaljske. Što me podsjeti da je evo neki dan u Beograd svrn’o malo Čović herceg-bosanski. Ima nešto u tom „faktoru vrijeme“, da sam Bog kaže da nema. Nisu ljudi isisali iz malog prsta ono kako vrijeme liječi, pa strpljen-spašen, pa ko čeka taj dočeka i šta već još na tu temu. Valja na to obratiti pažnju ne pametno, već mudro, sa bar, što bi rekli rahmetli Latini, cum grano salis, bez obzira što su uz sve što su rekli ipak rahmetli. Valja obratiti pažnju i na jednovremena odgovarajuća stiskanja, kažu umjetnici oblikovanja, plastelina, glinamola, gline i svake druge bezlične mase, pa neka se popularno i narod zove. I da na kraju ništa ne pomogne. Kao što ne pomaže evo ni na ovom najkonkretnijem konkretnom regionaliziranom zemljopisnom primjeru. Elem.

Kad je neko i pametan i mudar, ili samo jedno od to dvoje, ili možda ni jedno, već tek vrhunski fah-idiot računđija, smislio pojam „nacionalna država“, nahrupili prvo razni eksperti sa uputstvima, pukli plakate sa „sale“, pokupovali stručnjaci od zanata, pa krenuli preprodavati masama plemenskih pripadnika, ubjedivši ih da daju uz manju cijenu nego što su je oni kehnuli i uz to, ako ovi potonji svoju privrženost „nacionalnoj državi“ deponuju kod preprodavaca, mogu računati na visoku zaradu samo na kamatama. A ko ne bi čim-čim prije, tim-tim bolje u tri lijepa i svjetljija blagostanja. Pa kud puklo da puklo. A bilo je i pucanja. Ali je svaki put onaj, neka bude ipak računđija, pronalazio razna rješenja za krpljenje, često i za kompletno renoviranje, najčešće za pronalaženje i uvođenje uhuugodne glazbe na najtanjim žicama i najosjetljivijim tipkama, ili još tananijim puhaljkama. Pođeđe morao je podijeliti i veći broj umirovljenja, a i upokojenja, što je sasvim naravno. I namjestu. Razlike u realizaciji kretale su se po različitim zemljopisima odgovarajuće različitim brzinama. Bilo je ko prije apetitu njemu i apetit. Ali i pažljivog, sitnim koracima, strpljenjem itd. ujednačavanja brzina. Ne ulazeći sada u druge zemljopise, na ovom ovdje cijela stvar je dosta kasnila. I još kasni. Ali je nekako perspektiva sve izvjesnija. Na kraju će se, e da bi svi bili sretni i zadovoljni, različitim snalaženjima, ostvarivanjima pretpostavki, tu i tamo svim mogućim trgovinama, dobro sad, ne treba cjepidlačiti, još i ponekim malim, bez obzira na prirodu sukobom, do konačnog cilja „nacionalne države“ – jedan narod, neka bude i većinski, jedan Bog, jedan zemljopis, jedan gazda. Svaki od tih temelja jeste malo upitan, ali ipak je sve stvar dogovora sa računđijoj i izvođačima radova. I tako vremenom…