Jednom davno, sad većpokojni, a prije „protjerivanja“ direktor mostarskog HEPOK-a, Osman Pirija objašnjavao je šta je vijest a šta demanti. Da je vijest kad iznad razuđene varoši baciš hiljade i hiljade letaka. A demanti kad pošalješ jednog čovjeka da ih pokupi. Godinama sam, decenijama, uporno k’o svaki luđak igrao ulogu tog jednog hajvana. Recimo do jutros, četvrtak, 16. a lišće lagano pada. Složilo se nekako tako.
Sinoć sam naletio na zajednički Problem Studija B i Sarape. U kojem su se našli u neku ruku zanimljivi gosti. Kad sam sve promućkao nisam mogao skontati o kojem je problemu riječ. Ali sam zato ja uletio u njih nekoliko. Recimo da se govorilo o raznim spiskovima, kojekakvim podobnostima i nepodobnostima, o zabranama itt. Odnos snaga bio je malo čudan. Jedan gost skoro da nije mogao ni do riječi, od raspričanih drugo dvoje i domaćina. A koristio je na momente i „nepodobne“ primjere. Pa me je nagovorio da se sjetim „slučaja Esada Ćimića“. Negdje odmah drugom polovinom onih sedamdesetih. Da li mu je bio zabranjen „Čovjek na raskršću“ ili je to bila „Politika kao sudbina“, ne sjećam se, ali se sjećam da sam na stolovima u zbornici škole u kojoj sam radio, u nekom od tih dana, naišao na gomile socioloških udžbenika, autor kojih je bio Ćimić. Drugih i drukčijih tada nije ni bilo, pogotovo s preporukom predsjedništva savezne Omladine. Pravovjera zapljenitelja – znaš zabranjena mu je knjiga, nije se mogla slomiti ni uz na kraju – pa nije ta mamlaze. Drugi gost držao je banak. Prebr’o je familiju Titovom režimu i komunističkoj diktaturi, bez navodnika ili tzv. Uz napomenu da je i on bio na spiskovima, recimo u „Bijeloj knjizi“. Na Sarapino kojoj, kao pouzdani poznavalac svega i svačega, odgovorio je – onoj Stipe Šuvara. Prisutna gošća nije odreagirala ni na „režim“, ni na „diktaturu“, a ni na „autorska prava“ glede i bjelila i knjige. Ja sam tiho, sebi u bradu, promrmosio svašta, pa i ono što ni papir ne trpi. Gledajući u sve na ekranu kao u gospodu Domaćinski.
Zašto do jutros. Pa samo što sam obavio razgovor sa bolnicom u kojoj gospođi kojoj sam bivši mužsređuju neke bajpase na krvnim sudovima, a nema ni neku posebnu vezu a ni odgovarajuće pare, telefon. Jednoj tetki sadašnje moje družbenice, e da ne bi čekala koliko se čeka ako nisi slučajno neki od „narodnih sluga“, sredilo nekako da poslije rendgena relativno brzo ode na magnet. Nije dobro. Ali mora nazad „u unutrašnjost“, po uputnicu za bolnicu. Ne može poštom. Pa onda recimo, jednom kad je trebalo zbog sumnje na karcinom uslikati određeni dio tijela, reklo da nema termina osim za dva mjeseca, ali ako se plati može odmah. Na – stani malo, ako nema termina onda nema termina ni „za sve pare“, pogled kroz. Ima toga još, hoće to.
Zato neću više hajvaniti. Jer sva ljudska prava padaju u vodu, prije prava na život. I to zdrav.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
