Zanimljiva godina

Samo sam politički korektno, običajno, jakoj rodbini (otud ono rođak), svojti (oni koje ću do kraja mi svojatati) i poznatim i nepoznatim mi društveno mrežnim prijateljima, sredstvom pri ruci poželio dobro zdravlje, a i sve ostalo što bez toga niti ide niti može. Tek evo sad, kad je stigla poruka „šalji nešto“, mora ranije, božićni je broj, kroz glavu su mi čudnom brzinom, još čudnijom, doduše ipak različitom jačinom protutnjali jubileji.

Prije 30 godina, ponudom radnog mjesta, Beograd mi je postao najdugoročnije mjesto obitavanja. Prije 20 godina, na samom kraju evo ovog mjeseca, stari mi je odlučio otići u nepoznato. Otišao je i ružno i tužno iz Urgentnog u KCS. Sahranjen je u Mostaru, iz kojeg je morao otići, a za koji je bio vezan svim svojim bićem. Nikog nije bilo da prozbori koju, osim mene, koji sam pročitao oproštajni tekst Gorana Babića.

Prije 25 godina, bit će punih krajem travnatog aprila, polako ubijana progonstvom, rušenjem i raspadom svega za šta se od partizanije pa do kraja borila i stara mi je bila otišla. Ne mireći se sa već uveliko narušenim zdravljem, krenula je za Zagreb pripremiti unuku za udaju. Sa dva različita papira, koristeći dva autobusa „preko Bosne“, uz kratak odmor kod prijatelja u Sarajevu, praktično u cugu 12 sati putovanja.

Žurila, kao da je znala. Nije dočekala vjenčanje unuke. Sahranjena je u Mostaru. U Pravoslavnom groblju, u grobnom mjestu u kojem su joj već bili majka i mlađi brat. Nakon godinu dana, stari je uspio nekako osigurati grobno mjesto na Gradskom groblju, eshumirali smo je i prenijeli, kako bi ona i stari, nakon prethodne dvije generacije kojima to nije uspjelo, napokon zajedno mogli ležati u vječnom miru. Doslovce.

Dvije godine prije starog mi, umrla je i bivša mi punica. Partizanija, Spomenica, kremacija u Beogradu, a onda bivša supruga i ja, u gepeku nekih kola, a u cekeru urna, do Mostara, kako bi urnu položili u grobno mjesto pored muža joj. Jedno zaustavljanje za popiti kavu, provjera pred granicu, i moje jebem im sve im jebem, u cekeru nosimo biografiju tešku ko džumle.

Prije 30 godina svašta se još događalo, e da bi krajem te ’93. bagra srušila i Stari most. I te bagrine bagre bagra kasnije, dogodine će biti 20 godina, obnovila ga je, ako je to ikako moguće, ali nije nastavio biti simbolom grada, već simbolom njegove raspolućenosti. U ovim krajevima, prije 30 godina, jedan je mladac krenuo sa munjevitim političkim usponom, učlanjenjem u SRS, deputatstvom u Skupštini i mjestom genseka u SRS.

Nema podataka o neposrednom učešću u oružanim sukobima, ali ima hrpa o ratnohuškačkom djelovanju, posebice, bar meni, govorom u Glini. Svojim rodoljubljem dogurao je dokle je evo i dogurao, nastavljajući nanositi štetu i Državi i etnicitetu kojem kao pripada. Igrajući i dalje na istu kartu, koja je glede očekivanja svjetskih moćnika i njegovih ambicija sve izlizanija. I pučanstvo se sve više koleba, a njemu oči kao da su sve veće i veće.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.