Zapisano je…

U taj dan bi i sjednica vlade ovdašnje, na koju su pozvani i pristigli i prva sluškinja i ostala služinčad, čini mi se i još poneko.

E da bi ih vlada, upakirana i sa skupštinom i sa pravosuđem i sa institucijom predsjednika države, narafski i stranke mu, a u Mlađahnog, upoznala sa onim o čemu je u višesatnim razgovorima sa bjelosvjetskom služinčadi imala posla i dokle je dogurala.

U taj dan se sveinstitucionalni državni Mlađahni, dugogodišnje ispraksiran, televizijski obratio i svekolikom pučanstvu, kojem je nakon svega pučanstvo saznalo kako mu je to bio najteži dan u životu i radu, kako je sve tako kako je, da je sve uredu ali da nema spasa i da će nadčovječanskim naporima braniti Srbiju i narod, koliko god da nema nikakvih šansi da ih odbrani.

Ali da zato ima novih nalazišta zlata, da se grade putevi, željeznica, da stižu investicije, da je nezaposlenost sve manja, kao i inflacija, a primanja sve veća, kao i BDP i sve ostale drangunlije koje nije imao vremena nabrojati.

Posebice je istakao kako će se kao i dosad, odbrana teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i puta ka blagostanju odvijati u skladu sa Ustavom. U skladu sa kojim teško da će moći spriječiti prijem Kosova u sve međunarodne organizacije, na čelu sa UN.

Uz rezervu prebacivanja žeravice puku, spasonosnim referendumom, pa neka puk vidi šta će sa opekotinama, jer su njemu važnija njegova jajca, koja su evo, ako dobro računam, već petnaestak godina u mengelama.

I tako, dok Mlađahnom kosa sve više bijeli, dok mu podočnjaci rastu, dok ne zna ni šta će ni kako će a da se izvuče vanjskom podrškom na unutrašnjem planu, tzv. opozicija krenula je prostorno revolucionarno u odbranu teritorije, identiteta i svetinja, čekajući skupštinsku raspravu i za pripremu joj papire, koji su prvo bili njemačkofrancuski, pa EUropski, a koje ovi da su s Bogom svezali nisu sami pisali, ako su ih i pisali, jer su ih možda samo potpisali, neko im je ziher pomagao.

Udarila je opozicija i po pogledu na stvaranje velike Albanije, ne mogu od smijeha kad pomislim na veličinu, u kojoj bi kao srpskoprsvoslavne svetinje bile izgubljene, u kojoj bi se potpuno izgubio „naš identitet“.

Koliko god se nije izgubio Hilandar na Svetoj Gori u Grčkoj. Jedna gospođa opozicionarka reče neki dan kako je „Kosovo naš identitet“, prosto me zbunjujući, jer sam ja cijelo vrijeme mislio kako je njen identitet Šibenik.

Reče kako je ona uz svoju babu odrastala na Kosovskom ciklusu. Ja sam uz svoju jednu babu odrastao i na kosovskom i na postkosovskom, a uz drugu na starogradskim pjesmama i sevdalinkama, na šta se nakeljilo svašta nešto, pa mi je sad sav identitet u osobnoj/ličnoj karti.

Dobro, da se okanim ovog. Odslušao sam sve, od tzv. lijevih do desnih, od onih koji su pozicija do onih koji su ubijeđeni da su opozicija. Bilo je tu i raznih struka.

Niko, neka bude skoro niko ni mukaet od kada i koliko dugo i kako se vodi spor, da ne kažem što oružani što hladni rat oko Kosova. A i rečeno je (bar sam ja taj) da je ovaj zadnji lagano krenuo od onog trenutka u kojem je Rugova izabran za predsjednika Republike Kosovo, a od kojeg je krenulo i stvaranje svih potrebnih paralelnih institucija.

Vremenom se žestilo, Ameri su to davno pikirali, interes im je bio veći i sve im je bilo hitnije nego Albancima na Kosovu. I evo ga sad. Malo pameti u glavu ne bi škodilo.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.