Završni račun

U kojoj, ako još važe ista pravila igre, do kraja trećeg mjeseca valja predati završne račune. Pa da se vidi hoće li i koga će do kraja tog marta ožujati, a ko bi mogao proći lišo. Kakav mu god bio taj završni račun, glede i različitih rasporeda jednako tako različitih zvijezda. Koje su, koliko god i kakve god bile, u jednakoj obavezi. Uz male razlike, ovisne o trenutačnom sjaju. Samo svjetlucave mogu i najebati, dok trenutačno blješteće mogu i kako im se nadrka. Mislim generator.

Kako god, bumo vid’li kaj bu bilo. Jer od svega toga ovise i budžeti, koji se uglavnom bez završnih teško mogu donijeti. Posebice bez redovnog korištenja dobro opremljenih teretana i sličnih klubova. Uzmimo na primjer korisnike sredstava osiguranih pretpranjem, pranjem i osvježavanjem love iz međunarodnih demokratskih i humanitarnih izvora, a za realizaciju za široke narodne mase značajnih i korisnih projekata, u toku je ubrzano trošenje neutrošenog, e da ne bi naškodilo željenim budžetima. Dočim jaki snagom države subjekti mogu rahat, jebeš završni, već sad sređivati i srediti budžet.

Koji jeste makar „u konačnici“ doslovce lova, bez obzira na pojavnu mu formu. A pojavne forme, kako se sad već može očevidnuti, nebrojene su. Od glasova na lokalnim izborima, preko revolucionarnih istupa, rekla bi moja rahmetli majka „k’o Lenjin u oktobru“, do upotrebe instrumenata sile i prisile, takozvane legalne a Bogami i „pomoćne“, ojačanih za unutrašnju upotrebu. Za one još nedovoljno pacificirane. Upotrebu pacificiranih širokih narodnih sa naglaskom na masa da ne govorim. Sve teče prema ukupnom budžetu. E, da. Ne bih htio smetnuti ni uzajamnu razmjenu odgovarajuće pomoći susjedima i komšijama, ili kako li bi se to moglo reći na albanskom, pa možda i pogrešno, fqinjat. Sve su to važni budžeti za solidarnost i stabilnost u Regionu.

Inače ode sve u tri lijepe. A u te tri lijepe mogu se začeti, što vrlo pristojno reče jedna akterka u reklami nečeg kao za žene, „prirodnim putem“, sve i svašta. Uzmimo na primjer mogla bi u nekom trenutku slična akterka reći „odlučili smo se pojebati“. Da recimo gospođu Gojković, u sjedalici predsjednice Skupštine neko priupita a kako ste vi osjetili tih oduzetih dvanaest godina, bilo bi interesantno čuti. Ili da se, ne daj Bože namnoži gospođa Radmila, imam neki gadan osjećaj da je iz zemljopisa sličnog onom iz kojeg sam sam, koja se već decenijski privremeno razbaškarila u hotelu Bristol i koja na budžetsku prijetnju isključenjem struje i vode odgovori u neku TV kameru „boli me K, bila sam pet godina u ratu i bez vode i bez struje“, a što sam barem ja čuo kao „boli me kurac…“. Ili još gore, da se osili neki učesnik ili učesnica presice, pa da na pitanje mlađahnog, „zašto vi prevrćete očima“, odgovori, pristojno, „a što to vas kurac boli što ja prevrćem očima“.

Potpuno bi se sjeb’o završni račun, a budžet bi se strmopizdio. Gospodo. Može se sad mirno, uz ovako zbrdazdoljene neartikulirane opozicije jebuckati, pa i jebati, ali se, po svemu sudeći tiho i paralelno sprema neki završni račun, nešto nisam siguran da ću toliko dobaciti, od kojeg će se kad se podnese svak svojim jadom zabaviti i nikakvo kajanje neće pomoći.