Zašto bih ja svojim „bururetom u glavi“, nemuštim jezikom i pismom popunjavao „prazan prostor“, kad je majstor nad majstorima kako priliči davno to uradio. A ja sebi evo avangardistički sve dozvoljavam. Pa ko nije do sada, a ko jeste da se podsjeti, neka, na volju mu, pročita.


BOSNA

U vjekovnoj stravi Na proplancima spavaju bogumilski sarkofazi, pocenjeli i karbonizirani gromovima. Po koji ljiljan i po koji mač na kamenu izlokanu kišnicom govori o tome, da su ovdje živjela pokoljenja po ilirskim bunjama, po zemunicama, po brlozima, i mnogo ih je bilo na tom kamenju, jer pomriješe čitavi rodovi bezbožnika sa mačevima i ostrugama. Vukla se ova pogana čeljad po vrletima, u stravi pred čaranjem poganskim, pred urocima, vampirima, bogovima, pticama, mrakovima, zmijama, znamenjem zloslutnim i svakojakim, a horizonat šutio je mračan vjekovima od Lijevna prokletog do Svilaje i od Kozjaka do Grmeča i od Bjelašnice do Romanije i do Konjuha, gdje se vijuga bijela cesta što vodi do biskupije svetoga Andronika u Sirmiumu, kamo se krade mračna družba grčkih monaha s oružanom pratnjom.

„Nevjernička zemlja“ Bogumilska Bosna, koja je od XIII stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadnoevropskog mahinejskog svijeta, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigenza sjedište patarenskog univerziteta, Bosna, koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva, ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.

Papa oplakuje Bosnu Kada je pala glava Stjepana Tomaševića u „glavnom stolnom gradu Jajcu“, poslije Kosova u historiji već četvrtoga „kralja Srbljem, Bosne, Primorja, Humsci zemlji, Dalmacii, Hrvatom, donjim krajem, zapadnim stranama, Usore, Soli, Podrinju“, onda je Eneja Silvije Piccolomini, Papa Pio II, prolio dvije-tri konvencionalne protokolarne suze nad grobom posljednjeg bogumilskog kralja, sretan što se riješio tog patarenskog obraćenika, koji je svojom smrću pitanje „bogumilske kuge“ skinuo sa dnevnog reda.

Papa protiv bosanske kuge Dvjesta i pedeset godina lomio je Sveti Otac Bosnu, a kad je konačno nestala u dimu zuluma, on, koji je od godine 1200 „molio, napominjao, i nagovarao“ serije raznoraznih inostranih kraljeva, biskupa, velmoža i suverena: „da se spreme silom i kako kraljevskoj moći dolikuje osvete nepravdu bosanskom kugom nanesenu svetome ocu“, on, koji je od Kulina bana do posljednjeg kralja bosanskog oduzimao nevjernicima „sva zemaljska dobra“ i „bez oproštenja“ tražio da se „pravom državne vlasti i Petrova Mača“ izvrši nad njima „smrtna osuda“, sada, kada Bosne nije više bilo, uživajući plod svoje vjekovne politike, pasivno je čekao da patarenstvo izumre definitivno, jer su mu Prorokovi konjski repovi bili draži od bilo kakve moralne ili intelektualne (kršćanske) sumnje u Njegov Vrhovni Autoritet.

(P.S. „… Iz jedne i iz druge perspektive priznati bogumilstvo kao treću komponentu, znači odreći grčkoj ili latinskoj misiji značenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza ruši sve idealističke aksiome naše moralne supstancije na ovome svijetu, a takav način gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle – danas – materijalistički.“…)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari