Znam kako ću dohakati

Što me i ne zanima. Zanima me samo ovo oko organiziranog, što mi ostavlja prostor da se organiziram u neorganizirani kriminal.

Prvo ću organizirano, misleći na svaku sitnicu, a poučen po nekim birtijama u kojima poznavaoci bolje od sastavljanja nogometne reprezentacije, ili uzmimo na primjer mjera za rješenje krize u zemlji koju je ta kriza prošla, iskrizirala je sve što se moglo iskrizirati, poznaju lokacije na kojima se može može pronaći, nabaviti prikladan pištolj. Za svaki slučaj sa prigušivaćem. Zlu ne trebalo. I lagano , imam vremena, inokosno i neorganizirano krenuti na manje objekte, tipa kiosci i slično, na manje poštanske ispostave diljem grada, a boga mi i unutrašnjosti zemlje. Potom bih mogao na ušuškano zabačene zlatare i nakitnjare, pa na isto tako ušuškane poslovnice humanitarnih organizacija tipa banke. Brat bratu za jednu godinicu, baš ću biti pažljiv, skupit ću dovoljno da preko neke pristojne perilice, ili možda više njih, operem sva, posebno je važno, za skroman redovni život neutrošena sredstva. I nakon toga bih malo odmorio. Zdravlja radi a i „spuštanja lopte“. Stao negdje sa strane da mirno procijenim šta i kako dalje.

Na kraju, glede pomenute korupcije samo sam se narafski zajebav’o. Oni moji po birtijama znaju, diskretno ću potražiti oštećene i zakinute uništenjem organiziranog kriminala. Trebat će im opet neki dodatak. A na njima je da malo prošire cijelu stvar, više kao „poštari“, za mene da se ne zna. Ja bih na ovim prostorima, ostali u koje ću povremeno „bježati“ nikom neće smjeti ni na pamet pasti, sve ono što sam za života radio pa zaradio i dalje trošio na ono na šta i mogu. Malo klope, cigare i kahva, eventualno, kad šta ostane na dobar konjak.

Ako me kojim slučajem pomene Verica Barać, u kakvom izvještaju, a trenutačna situacija sumnjam da će se mijenjati za mog života, samo će mi biti dobra reklama.