Građanski front 1Foto: Luca Marziale / Danas

I istraživači i mnogi opozicionari koji sebe smatraju „umešanim“ u politiku iz bilo kojih razloga (obaveza intelektualaca) tvrdiće da do smene 10-godišnje vladavine SNS i Vučića, može da dovede samo i isključivo građanski front.

U takvom frontu treba da nastupaju i stranke, ali da ga predvode uticajne i poznate vanstranačke ličnosti, aktivisti i borci iz raznih građanskih udruženja, prepoznati po zalaganju za razne humane ciljeve… I po koji deklarisani sindikalac kao navodni predstavnik radničke glase.

Građanski front treba da predstavlja društvenu promenu sam po sebi, stav koji se omasovljuje i širi i preokreće političku situaciju. I sudbinu svakog pojedinca.

Bilo je i pokušaja da se front i zvanično osnuje, ali nikako da politički oživi. Na primer, pod pokroviteljstom Ne davimo Beograd je 13. aprila 2019. baš na dan najvećeg mitinga stranačke opozicije protiv Vučićeve vlasti, potpisano jedno takvo udruživanje, i baš sa imenom Građanski front.

Kasnija sudbina tog udruživanja je malo poznata, osim što su neki od osnivača objavili da su izašli iz te grupacije, i da će učestvovati na lokalnim izborima 2020. Te izbore je osnivač NDB, podsetimo bojkotovao, iako je bilo ideja da treba svakako učestvovati na izborima u pojedinim beogradskim opštinama.

Baklju osnivanja građanskog fronta preuzeo je poslednjih meseci Nebojša Zelenović, pošto se manuo ideje obnavljanja velike DS i sprovođenja predizbora u Beogradu, za gradonačelničke kandidate.

U to ime smišljen je i dug naziv – Otvorena građanska platforma Akcija – kako bi se istakla ta građanska opštost, valjda. Podloga je trenutno najmodernija ideologija, a to je borba protiv zagađenja i klimatskih promena.

Ono što međutim, zaista nedostaje jednom takvom grupisanju i nastupu, nije ni kritika Vučića (ima je u obilju) i njegovih vlastodržaca, nisu ni mediji (vreme je društvenih mreža, kojima se takođe mogu slati poruke), niti su razne druge materijalne pretpostavke, uključujući i moguću odmazdu vlasti.

Za svaki građanski nastup suštinski je potreban ne samo kritički odnos prema protivniku, nego i pošten odnos prema savezniku, odnosno prema drugom u istom polju političke borbe.

Dokle god je građanskim aktivistima lako, da lakše ne može biti, da objašnjavaju kako su usamljeni, hrabri i nadasve moralno superiorni u svakom smislu, neće biti nikakvog fronta, već samo malih privremenih utočišta za istomišljenike.

Dokle god nisu u stanju da pošteno pristupe realnosti i da razdvoje stvarne činjenice pravilno, dotle će im se sve činiti stalno isto crno, nerešivo i nepromenljivo.

Ako je reč o odnosu prema haškom osuđeniku Ratku Mladiću, dokle god nisu u stanju da istaknu i da cene, da je vlast Borisa Tadića, isto kao i vlast Vojislava Koštunice, učinila napor da Srbiju rastereti haškog tereta, kako to kaže Zoran Panović, dotle ne samo građanskog fronta neće biti, nego je i sam pojam građanskog postao upitan.

Srbija jeste učinila napor u vreme vlasti Tadića i Koštunice da ponese svoj deo odgovornosti za zločine činjene tokom građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji. I ako se to stalno i nepošteno potpuno negira, kao što se potom takođe nepošteno, stranke nastale baš od ljudi iz Tadićeve vlasti, stavljaju u istu ravan sa onima koji su se saradnji sa Hagom protivili i na tome odnosili Tadiću (i Koštunici) glasove na izborima – gde je onda tu građansko savezništvo? Tu onda nema ni uzajamnosti, niti solidarnost, a ni poštenja prema sopstvenoj državi koju treba voditi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari