Odvajanje reči od slike 1Foto: Radenko Topalović

Svedoci smo rastućem društvenom striptizu: dela nas sve ogoljavaju, reči rapidno gube moć da zamagle. Ljudima je deceniju i kusur bilo teško da odvoje reči od slike, no izgleda da cela zemlja po ubrzanom kursu uči da uoči razliku.

Kliconošu masovnog prevarantstva dugo smo provlačili po paralelama s Gebelsom ili Gebelsovim šefom, prema čijem divljanju izvesno i oseća divljenje u srži svog sadističkog bića, ali njegova metodologija daleko je prostija i prostačkija: on se sve vreme bavi pukim lepljenjem pogrešnog titla na film. On je Titler.

I evo, baš u ovim danima žive istorije, on priča više no ikada ranije, ako je tako nešto uopšte moguće. Danonoćno besedi, ne bi li istitlovao da ono što svi vide nije istina. Što podrazumeva da nadlaže samoga sebe, prvaka discipline. Ali kad te dela na svakom koraku demantuju, nemoguće je održati iluziju rečetanjem.

Iluzija sve više postaje delulu onoga ko je kreira i on javno gubi konce, dok oni oko njega, panično naprežući svoju glupost, bivaju sve gluplji.

Saterane u ćošak, kabadahije zaklete na krv (a radikal se uvek kune u tuđu krv) sve više pokazuju pravu prirodu svoje vizije Srbije; slučaj profesora Dugalića, časnog lekara koji je najveći ovdašnji stručnjak za hirurgiju jetre, to savršeno sažima.

Ovaj predavač na Medicinskom fakultetu podržao je studente – i potom je smenjen s mesta načelnika odeljenja Prve hirurške klinike UKCS. Ništa novo, rekli biste, ekipa to radi ljudima već 12 i po godina, nešto nalik tome na svojoj smo koži osetili bukvalno svi koji smo ikad ma i zucnuli protiv režima.

Međutim, kada se Olji ukine emisija, kada Kokanu praktično zabrane da režira predstave ili nama da držimo koncerte, kad ProGlasu ili Zoki Kesiću ne daju salu, kad film Steve Filipovića ne može u sve bioskope, kad nas javni servis godinama ne ugosti, jer valjda, eto, nismo relevantni u svojim oblastima – to ukidanje ljudi, premda jadno i bedno, ipak nije ukidanje života.

Potpuno je druga stvar kad se jednom hirurgu upada na operaciju koja traje šest sati da bi mu se uručilo spomenuto (raz)rešenje. TO je, dragi moji, slika i prilika kako ovaj režim tretira život. Ruka koja ovako dela – a koju eks premijer Vučević naziva „nevidljivom“ – bila je krvava i pre no što se zaista okrvavila, njena crvenolikost je apsolutna neminovnost.

To se, nažalost po sve nas, moralo očekivati; nismo se bavili logičnim očekivanjem, pa je usledilo dočekivanje. Dočekali smo sve najgore, a najgoraši ni sada ne nameravaju da prestanu, nego i dalje ovo rade – i još lepe titl.

Najnovije novosadsko prebijanje studenata i ona dislocirana vilica jedne devojke jasno svedoče – dok pričaju jedno, rade upravo suprotno. Dok Mirotočivi bunca kako bi, eto, rado odigrao partiju šaha sa studentima – njegovi konji nasrću koliko sutradan na pešake.

Dok laprda o svojoj ugroženosti, dok njegovi potpisuju peticiju o njegovom pravu na život (!) – istina je da nikome od njih ni dlaka s glave nije zafalila, ako ne računamo ono što su sami sebi počupali od nervoze što im se kruna sve više kruni, a za to vreme oni i samo oni tuku i gaze kolima ljude.

Dok govore o redu i zakonu, pokreću novi disciplinski postupak protiv policajke Kaće Petrović.

Dok tvrde da su sve zahteve ispunili i sva dokumenta objavili, i dalje objavljuju tražena dokumenta (pošto su ih tri meseca štimovali). Sve nas to privodi onoj poenti iz Rakovice – dok Brnabić, u neželjenom susretu s građanima, robotsko-papagajski sriče mantru „potrebna nam je stabilnost“ (misleći pod time isključivo na stabilitet svojih fotelja), jedan od okupljenih mirno kaže: „Potrebno nam je da idete u zatvor.“ Mene u svemu ovome jako zanima lažu li čak i jedni druge kad su sami, ili makar tada istina poseti njihove glave i usne.

Kako uopšte izgleda taj krizni štab: soba puna osvedočenih lažova, prinuđenih da veruju jedni drugima; retorsko pitanje spavaju li mirno ima zanimljiv odgovor: ne, ali ne zato što imaju savest ili ikakvog smisla za sram, no zato što mora biti prilično onespokojavajuće kada su jedini kojima treba da veruješ – svi do jednog najlažovčine, upravo po liniji te srodnosti okupljene.

To je suštinski razlog zašto Udruženje lažova i gledača svog dupeta ne postoji: nemoguće je formulisati statut u kojem se sebičnjaci jedni drugima zaklinju na nesebičnost.

Autokomanda je, nasuprot tome, bila festival ljubavi i zajedništva. Protiv onoga što smo svi zajedno osetili onamo – i u toliko gradova širom zemlje – mržnja napokon nema ama baš nikave šanse.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari