Značaj Ninove nagrade 1Foto: Miroslav Dragojević

Najveći značaj ove nagrade su pare. Neće pisac za tih deset soma evra moći da kupi stan, ali solidan polovan auto će moći, a može ih i propiti.

Ako iza pobedničkog romana stoji jak izdavač, to znači još love, jer će se u izlozima svih knjižara pojaviti knjiga na kojoj će pisati DOBITNIK NINOVE NAGRADE, što je lepa inicijalna reklama.

Ako je, međutim, nagrađeni roman sranje, a redovno jeste, izostaće međučitalačka preporuka, pa nekada neće biti prodato ni dve hiljade primeraka za godinu dana.

Ovo je književna nagrada sa najvećom tradicijom, dobijali su je najbitniji pisci dvadesetog veka, međutim, u poslednjih trideset godina pretvorila se u sopstvenu parodiju.

Svake godine se, sa većom neizvesnošću od proglašenja dobitnika, čeka hajka na žiri (i na pobednika) koja će obavezno uslediti.

Vaspitan sam ovako: ako dobiješ nagradu, kaži hvala, ako ne dobiješ, kaži čestitam pobedniku, a prećuti: „Baš da vidim ko će da čita to govno.“ Sportski valja prihvatiti poraz, međutim, pisci nisu sportisti, nego ludaci i manijaci, pa smo tako stigli i do jedinstvenog fenomena: grupe kolega koja bojkotuje NIN-ovu nagradu.

Kažu, članovi žirija ne čitaju sve knjige.

Ne čitaju ih, jebiga, jer ih izađe dvesta godišnje, pa ih raspodele na pet članova žirija (da li ih je pet?), onda svaki krene da čita svojih četrdeset knjiga, u devedeset odsto slučajeva digne ruke posle pete stranice i tako nastaje širi izbor, to nije nikakva tajna.

Šta se kasnije dešava, u užem i najužem krugu?

Da li se preglasavaju ili predsednik žirija ostalima preti lomljenjem prstiju?

Šta god da se dešava, bojkot nagrada nikada mi nije bio opcija, osim možda novouspostavljenog „Beogradskog pobednika“, ali prvo da ga dobijem, pa ću da odlučim.

Od deset romana tri su mi nekako dogurala do šireg izbora za NIN, a bar pet je trebalo da dobije nagradu. Igor Marojević, NIN-ov bojkotaš, jednom me je pitao: „Ti ne bi trebalo da dobijaš nagrade (pišeš bestselere), a dobio si Vitalovu nagradu. Kako?“

Evo kako: predsednik žirija zapeo je da roman „Sve crvenkape su iste“ proglasi „knjigom godine 2006“ (nije ušla ni u širi izbor za NIN). Samo te godine su Vitalovu nagradu delila dva pisca – Jovica Aćin bio je drugi.

Naknadno sam saznao koliko je levih književnih muda prestalo da govori sa predsednikom žirija kada im je rekao ko mu je favorit.

Bilo mi ga je žao, brisao sam suze novčanicama od nagrade, kojih je bilo upola manje nego što je trebalo, ali bar danas mogu da se kurčim kako sam dobio drugu najjaču književnu nagradu u zemlji.

Sad smo u „crvenom“.

U ponedeljak će biti proglašen dobitnik NIN-ove nagrade.

Bio je i skandal, neki se povukao iz trke, jer je načuo nešto o radu žirija. Čestitam pobedniku unapred i najavljujem kandidaturu svakog svog sledećeg romana za ovu i sve druge nagrade.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari