Levo i desno pod ruku 1Foto: Danas/Aleksandar Roknić

Ako stojim u centru političkog spektra, a stojim, onda su mi oba ekstremizma na istoj razdaljini. „Krajnosti se dodiruju“, glasi poznata francuska izreka.

Elem, tema za ovu subotu su ideologije i pokreti koji se nalaze na najudaljenijim tačkama jedni od drugih.

Šta im je zajedničko i u čemu se razlikuju? Da li su jednako opasni i destruktivni ili je jedan ekstremizam ipak manje loš od svog protivnika sa suprotne strane?

Da li nam je položaj i pogled, možda, bliži jednom političkom krilu, zahvaljujući višedecenijskom životu u levom ekstremizmu? Najstrostije rečeno, je li nam je desnica mrskija od levice? Ukoliko je tako, zašto je tako?

Znam, poštovani čitaoče, da su ova pitanja jako klizava i da su mnogi na njih veoma osetljivi. Uprkos tome, usudiću se da rizikujem i tim povodom iznesem svoje mišljenje. Uravnoteženo, nadam se.

Političke ideologije su u načelu, stvorene u modernom dobu. Zadiru najdalje u pozni osamnaesti vek. Pun zamah doživele su u narednom, devetnaestom veku. Međutim, ove ekstremističke o kojima je ovde reč, pojavile su se i preplavile Evropu i svet u dvadesetom veku.

I danas, u dvadeset prvom, izgleda kao da se vraćaju na velika vrata. I veliku scenu. I još jedna bitna stvar. Sve političke ideologije smišljene su i razvijene na evropskom prostoru u okviru zapadne cvilizacije.

Ovo važi i za one najradikalnije kojima ćemo se ovom prilikom baviti.

Po jednom važnom svojstvu su međusobno oprečne. Leva krajnost se obraća globalnoj zajednici, čitavom čovečanstvu ili, preciznije jednom njegovom staležu (klasi) u čije ime nastupa. Za radikalne levičare ne postoje ni državne, ni etničke granice.

Bar ne u teoriji i doktrini. Oni se bore za oslobođenje radništva (proleterijata), za njegovo oslobođenje kroz revolucionarnu promenu ukupnog političko-ekonomskog poretka i promenu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju kako bi se ukinula nepravedna eksploatacija, njihovim rečnikom rečeno.

Njihov protivnik je buržoazija, klasa vlasnika i gazda, koje smatraju nosiocima vladajućeg sistema i svih javnih institucija.

U klasičnoj verziji propagiraju nasilna sredstva u političkoj borbi. „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“

Ultra desničari su uvek i ultra nacionalisti. NJima je najsvetiji plemenski kolektivizam, „jedinstvo krvi i tla“, pripadnost i apsolutna odanost svom etnicitetu. Svet vide isključivo u tim kategorijama.

Neprijatelji su im stranci, tuđinci, svejedno jesu li njihovi sunarodnici ili dolaze iz drugih država. Neprijatelji su im i članovi njihovih naroda ukoliko ne dele njihove stavove ili im se, ne dao Bog, suprotstavljaju. Uz desni ekstrem se savršeno uklapaju i rasizam i ksenofobija. Svojoj etničkoj grupi pripisuju prvenstvo i supremaciju.

Oni su savršeni i bezgrešni za razliku od drugih koji su inferiorni, prljavi i zli. Sebi dozvoljavaju upravo ono što drugima osporavaju. Osporavaju i zabranjuju. Agresivni su i netrpeljivi.

Dobro, baš lepo. Uglavnom poznato i nebrojeno puta ponovljeno.

Ali, šta ih povezuje? U čemu su slični, ako su slični? Evo nekoliko argumenata za tezu o srodnosti levog i desnog radikalizma.

I jedni i drugi su skloni nasilju. Primenom sile bi hteli da se domognu vlasti ili reše sukobe s protivnicima.

Levi bi revolucijom, desničari bi osvajačkim ratovima. Nijedni iskreno ne veruju u demokratske principe i demokratsko ustrojstvo.

Za prve, to su instrumenti u rukama vladajuće klase. Za druge, to su izrazi nacionalne slabosti i prepreke u ostvarenju viših ciljeva.

Militarizam im je oboma osoben. Gaje kultove ratova i pobeda, vojske i oružja. Vole uniforme, koračnice i parade. Vole demonstraciju sile, ordenje, proglašavanje heroja, vojnički red i disciplinu.

Oba ekstrema teže autoritarnosti. Često iz autoritarnosti skliznu u autokratiju, iz autokratije u diktaturu, iz diktature u teror. Žigošu i proganjaju neistomišnjenike, guše slobode i ukidaju prava.

Jednoumlje i indoktrinacija. Svako mora misliti onako kako su oni propisali i svako mora biti član njihove, jedino postojeće, partije.

Svako je neslaganje nedobrodošlo i treba ga ućutkati sredstvima ucene, prinude ili mita.

Političko protivljenje gori je prekršaj od najgnusnijeg zločina i strožije se kažnjava. Oponenti su obeleženi kao izdajnici ili agenti stranih sila. Unutrašnji neprijatelji subverzivvnih namera i dela.

Sistematsko ispiranje mozgova počinje još u predškolskom uzrastu. Tome služi celokupan obrazovni sistem, svi javni mediji, ukupna društvena klima. Svi stavljeni u istovetnu matricu. Rigidan ideološki obrazac.

Bez mogućnosti za drugačije uverenje. Drugačije ponašanje. Drugačiji izbor.

I levi i desni sebi daju tapiju na istinu. Samo oni, i jedni i drugi, znaju šta jeste a šta nije. Šta je ispravno, šta je pogrešno. Šta treba, a šta ne treba. I to nameću svima i svakom.

U sadašnjoj Srbiji se, po ugledu na rusku putinovštinu, zapatio jedan zaista neprirodan amalgam. Levi i desni ektremizam stopili su se u jedinstvenu ideologiju.

Internacionalno levičarstvo uvezano sa vulgarnim nacionalizmom. I „srpski svet“, i BRIKS, i svetska revolucija. Nakaradno srpstvo nakalemljeno na marksizam-lenjinizam. Antifašizam u čeličnom zagrljaju antizapadnjaštva.

Odbacivanje neoliberalizma zarad istočnjačke despotije sa Staljinovim likom.

Ovde, čini se, sve prolazi. Svaka besmislica i svaka podmetačina. Omamljeno građanstvo guta što god mu vlast ponudi. Ili naturi. Prihvata iskrivljenu sliku realnosti, pomešanost pojmova, neistinu bilo koje vrste.

Mi smo levi, ama svukud navijamo za desne. Srcem smo levi, interesom desni. Zato nam je najomiljeniji lik Vladimir Vladimirovič.

Jer, on oličava to savrešenstvo: levičar, a desničar. I car i Lenjin.

I Rus i Sovjet. Autokrat – svakako.

Takvog bismo i mi.

Blago meni, draga moja Srbijo!

Hoćeš li se ikad otrezniti?

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari