Treći svetski šta 1Foto: Miroslav Dragojević

„Ljudi imaju pogrešnu predstavu o istoriji“, rekao mi je jednom izabrani ekspert za pitanja prošlosti i njenih interpretacija. „Skloni smo da mislimo kako je istorija – uzlazna linija, koja prikazuje konstantan progres. A istina je da ta linija ima svoje uspone i padove.“

„Hoćeš da kažeš da je istorija kao rolerkoster?“, pitala sam.

„Hoću da kažem da čovečanstvo, u nekim periodima prosto poludi. Temperatura se neobjašnjivo promeni i ljudi počinju da ruše svu civilizaciju, koju su do tada gradili. Sve to zavisi od mnogo faktora, ali ključan faktor je uvek iracionalan. Kad svet počinje da se kuva, malom čoveku može da izgleda ko da je prosto došao period kada sve postaje sumanuto i kad se ljudi naglo okreću sami protiv sebe.“

Ključan faktor je uvek iracionalan – ponovila sam, da ne zaboravim.

I mislila sam o tome, u toku Trampovog mandata. Mislila sam, „diveći se“ euforičnom prizoru: trampoliki diktatori su nicali, kao pečurke, širom političke mape sveta… Čak i oni koji su u foteljama bili i pre Trampa, nekako su sve više dolazili do izražaja, u nadmetanju za najskandalozniju ideju.

Mapa sveta, sve je više ličila na tablu za riziko, tokom partije koju igra gomila pijanih kretena. Počela da klizi udesno i to je svakako bio loš znak… Ipak, ko i većina građana ove zemlje, i ja sam bolesna od „srbocentrizma“: toliko opterećena problemima na lokalu, da mi ne ostaje previše vremena da „mislim globalno“. … Pa, mada redovno čitam dva do tri politička nedeljnika i gledam najmanje jedan TV dnevnik dnevno, nikada nisam sigurna da li sam dovoljno dobro informisana, o situaciji u svetu. I problemima u drugim društvima.

Verovatno i nisam, jer kad se dnevnik otvara udarnim vestima iz neke druge zemlje, zatičem sebe gotovo nepristojno iznenađenom, a to dokazuje dokazuje kako nisam na vreme shvatila šta se kuva. I šta se zbiva van stvarnih i fiktivnih granica naše takozvane države. Van „imaginarijuma“ koga – ozbiljno ili ironično – zovemo „srpski svet“.

Da li me je, onda, iznenadila Ukrajina?

Nije… Ali, i jeste.

Šta me je tačno iznenadilo?

Brzina eskalacije sukoba.

Baš kao na rolerkosteru, kada se pruga strmoglavo surva … Pa, mora biti da sam bila poprilično glupa, ako sam zaista mislila da naše vreme više ne podleže zakonima istorijskog rolerkostera. Ako sam, dakle, verovala da u Evropi, u XXI veku i trećoj godini globalne pandemije – ne može da se desi neko još veće zlo.

„Biće ovo velika tragedija!“, komentarišem, sa bejbi-bumerkom.

„Hoće, nadam se da neće!“, odgovara ona u dahu. U njenom glasu čujem prizvuk iracionalnog optimizma, pa ne znam da li joj na tome zavidim ili me baš to ljuti.

Minut kasnije, evo nas gde se svađamo… Ja sam „sendvičmen“ Evropske unije, optužena za neprilične simpatije prema NATO paktu, dok s druge strane, rođenoj majci prebacujem „nekritičku rusofiliju“.

Temperatura našeg razgovora, iracionalno se podiže i ja najednom počinjem da vičem, na svoju majku, zatim na Putina, onda na njegovu majku i televizor… A onda se vrata tinejdžerove sobe neočekivano otvaraju.

„Šta je sa vama?!“, pita nas dete, „Kao da ne možete da osudite DVA oligarhijska režima, dve imperijalne sile, u isto vreme! Možete!“, kaže nam, dok ga gledamo, u tišini. „I treba.“, zaključi mirnijim tonom.

Deca su korektiv svake porodice. Mada ne čitaju nedeljnike i ne gledaju vesti, a samo oni i Gugl, znaju šta zapravo rade, u slobodno vreme… Sama ta reč – oligarhija! Odakle ta reč našem tinejdžeru?!

Da li je to iz škole ili je sa Gugla?

„To je samo reč.“, odgovara Boris, „I nije nešto nepoznata.“

Pet minuta kasnije, svo troje smo ispred ekrana. Bindžujemo rat u Ukrajini, ko da je igrana serija i ko da sve to događa negde veoma daleko… A bila sam u Ukrajini. I znam da nije daleko. I hodala sam, tim trgom, kojim sad prolaze tenkovi… I sećam se nekih jako dugačkih pokretnih stepenica, koje vode u duboki metro. Najdublji koji sam ikad videla. Isti taj metro, u kome hiljade ljudi noćas traži sklonište, od eksplozija.

„LJudi imaju pogrešnu predstavu o miru“, parafraziram izabranog eksperta, „Mir nije prirodno stanje čovečanstva, sve dok su sile koje nas voze potpuno iracionalne.“

Mir je previše racionalan, zaključujem.

Sledeći savet najmlađeg člana naše porodice, osuđujem obe strane, jer tako može i tako treba. Ipak, prateći primer najstarije članice porodičnog veća, nalažem sebi da budem iracionalno optimistična.

„Hoće, nadam se da neće“ – ponovim, da ne bih zaboravila.

„Šta to?“, pitaju.

„Šta“, odgovaram, dok eskiviram tačnu reč. Tri slova. A nije mir.

Ne želim to da izgovorim. Ne mogu to da izgovorim.

Iako znam da nije daleko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari