Tramvaj zvani češnja 1Foto: Radenko Topalović

Povodom isporuke prvih tramvaja nemačkim gradovima, predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da bi uskoro tramvaji iz Kragujevca mogli da prevoze i Beograđane (Večernje novosti, 1.9.2020).

„Očekujem da se u budućnosti vaši tramvaji nađu i na ulicama gradova Srbije“, izjavio je predsednik Srbije Aleksandar Vučić prilikom posete fabrici tramvaja Siemens Mobility u Kragujevcu (Beta, 22.6.2021).

Goran Vesić, zamenik gradonačelnika glavnog grada, najavio je da će Beograd kupovati tramvaje proizvedene u Srbiji, odnosno tramvaje (Simens) koji će se proizvoditi u Kragujevcu (Beograduživo.rs, 8.12.2018).

Vesić je izjavio da će uslov Grada Beograda biti da se tramvaji proizvode u Srbiji (Telegraf, 21.7.2021).

„Naš uslov će biti da se tramvaji proizvode u Srbiji jer mislimo da Srbija to može, a to se sada zaista i vidi. Ukoliko već budemo kupovali stotinak tramvaja u nekom periodu od deset godina, onda oni treba da budu proizvedeni u našoj zemlji“, naveo je Vesić (B92, 23.7.2021).

„Potpisan ugovor sa Turcima o nabavci novih tramvaja za Beograd“, izvestio je N1 12.6.2024. posle uvida u ugovor o nabavci 25 tramvaja koji je dodeljen jedinom ponuđaču na tenderu – turskoj kompaniji Bozankaja. Bio je to jedini ponuđač koji je podneo ponudu „u minut do 12“ pred zatvaranje tendera.

Sad je trenutak da parafraziram dr Milića, koji kaže: „ne postoji druga opcija“. Ugledni doktor to je izjavio na konferenciji za štampu (sreda, 12.6.2024) kad je već bila jasna krađa glasova na lokalnim izborima u Nišu i u jeku borbe da se ispoštuje volja birača pozivanjem nadležnih
pravosudnih organa da reaguju tim povodom.

Niko još nije rekao da „ne postoji druga opcija“ za krađu novca na tenderu za nabavku tramvaja u Beogradu. Niko nije trebalo ni da se oglasi, moralo je da reaguje državno Javno tužilaštvo i zatraži istragu jer je i laicima sumnjivo da ova javna nabavka kipti od korupcije.

Još od prošle godine (početak septembra) postoje indicije da se tender za nabavku tramvaja namešta za tursku kompaniju. U međuvremenu, tehničko rukovodstvo Beograda i nadležni državni organi učinili su sve da ogade posao ostalim zainteresovanim ponuđačima i razjure ih sumnjivim procedurama da bi rasčistili put za tursku kompaniju.

Iako su mnogi spremni da tvrde da se „iz aviona“ vidi školski primer korupcije, za sada bi bilo dovoljno reći da postoji osnovana sumnja u nameštanje tendera vrednog više od 80 miliona evra, pa bi utoliko pre dobrodošla istraga bez odlaganja nadležnih državnih organa koji treba da utvrde da li se i ko sve očešao („ogrebao“, ugradio) o tu prilično veliku sumu.

Maštu Beograđana golica pitanje kako je moguće da se na tako atraktivno vrednom međunarodnom tenderu prijavi samo jedan ponuđač i da on dobije posao? A da se iz javne nabavke Beograda oduvaju takvi renomirani igrači kao što su Štadler (Švajcarska), PESA (Poljska), Simens (Nemačka/Srbija)?

Jesu li u pravu oni koji tvrde da je tender od starta „nacrtan“ za tursku kompaniju? Nadležni državni organi trebalo bi to da ispitaju. Na primer, da li su ljudi iz najbližeg okruženja privremenog gradskog organa (gradonačelnika) prošle godine zaista išli u posetu turskoj firmi Bozankaja ili je, recimo, pogrešno protumačeno to što su letovali u Bodrumu pa su samo „svratili na kafu“ u sedište te firme u Ankari?

Veliki posao nabavke tramvaja prate skandali i proceduralne začkoljice. Tako je, recimo, tender bio suspendovan posle žalbe fabrike Siemens Mobility iz Kragujevca (informacija iz Centra za lokalnu samoupravu), koja je tražila zaštitu prava kao potencijalni ponuđač jer su bili prekratki rokovi za prijave (dve nedelje) i za isporuku prvih tramvaja (što je izazvalo sumnju da je isporučilac već određen).

Iako razlozi za žalbu nisu otklonjeni, tender je odblokiran, da bi ponovo još dva puta bio suspendovan zbog žalbi poljske kompanije PESA, čije primedbe uopšte nisu razmatrane nego su odbačene iz proceduralnih razloga.

Primedbe (zamerke) potencijalnih ponuđača ticale su se i kriterijuma (bodovanja) za ocenu ponuda, rokova isporuke, ograničavanja konkurencije i diskriminacije ponuđača.

Kako su Grad Beograd kao nabavljač tramvaja i nadležna (regulatorna) komisija reagovali na podnete prigovore za zaštitu prava ponuđača? Da li su otklonjeni razlozi na koje su ukazivali potencijalni učesnici na tenderu zbog kojih je on bio suspendovan?

Da li su greške otklonjene pa je tender zatim odmrznut? Da li je nabavka tramvaja obavljena bez konsultacija sa upravom i inženjerima (strukom) iz GSP-a?

Da li se GSP zadužio kod Halkbanke za kupovinu tramvaja i pod kojim uslovima? Da li bi banke koje prate Štadler, PESA ili Simens ponudile bolje kreditne uslove?

Zašto nije uvaženo mišljenje predsednika države i bivšeg zamenika gradonačelnika da snabdevanje Beograda tramvajima treba da odradi srpska kompanija?

Mnogo pitanja za javnog tužioca da naruči istragu, od koje građani očekuju odgovore.

Šta je ovaj tender pokazao?

Naprednjačka vlast prenosi iz političkog života u ekonomsku sferu svađalački ton i proceduralnu ignoranciju, koristeći državu da demonstrira pravo jačeg i nemoć nezavisnih institucija. To joj je omogućilo da faktički privatizuje GSP i javnim preduzećem Beograda raspolaže kao partijskom (i ličnom) svojinom.

Oko beogradskog GSP-a vrte se milioni evra, njihovo trošenje potpuno je netransparentno, a preduzeće je u stalnim problemima i gubicima.

Zar ne bi bilo racionalnije da je GSP privatizovan na uobičajen ekonomski način, da ga je kupila neka privatna kompanija, kojoj bi grad Beograd (kao i ostalim konkurentima) propisao pravila igre (prevoza) što uključuju i najvišu cenu karte za prevoz.

Ukoliko Grad misli da je to skupo, mogao bi iz budžeta da subvencioniše samo one koji nemaju dovoljno novca za prevoz. To bi gradsku kasu koštalo mnogo manje nego aktuelni način upravljanja.

Ima još jedan detalj u nabavci tramvaja koji izaziva nelagodu. To je pojavljivanje kompanije Simens (već uveliko iz Kragujevca isporučuju tramvaje mnogim gradovima – Bremen, Minhen, Nirnberg, Kopenhagen), koja se žalila na tendersku proceduru.

Najgore moguće pitanje vezano za favorizovanje turske kompanije Bozankaja pri nabavci tramvaja za Beograd glasi: postoji li politička osveta Nemačkoj koja je sponzorisala Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Da li su u tom slučaju 1.000 radnika iz Kragujevca kolateralna šteta takve sumanute odluke?

(Film „Tramvaj zvani čežnja“ sačuvan je u američkom Nacionalnom filmskom registru pri Kongresnoj biblioteci kao kulturno, istorijski i estetski značajan. Bi li beogradski „Tramvaj zvani češnja“ mogao postati kultni eksponat u srpskom Muzeju nepočinstava aktuelnog režima kao istorijski značajan dokaz?).

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari