Bruka za deseterac

Susrete ih jedna mala straža, mala straža Vjerica Radeta, pa da vidiš jada iznenada, kako Vjerka reda zavođaše, sve dva i dva za kravatu vaća, a ko bješe bez kravate došo, Vjerica mu grdnu riječbesjedi, svima Vjerka utuk nautuknu, al’ najgrđe novovjercu Vlajku, nekadašnjem dičnom poslaniku od Vukova mala SPO-a, danas jedna silna uzdanica G17 i Mlađe Dinkića. Svi mediji sve to beležiše, na naslovne strane udariše: „Eno Vjerka zadavi Vlajka, a na pravdi Boga istinoga“. Procenite ljudi dobroćudni, da l’ je bilo sve kako se piše.

Ječam žnjela Vjerica Radeta, a Senićjoj rujno vino služi, rujno vino partijskom knjižicom svoje rodne stranke SPO-a, drugom rukom Senićodmahuje ko poslanik dične G17, i Vjerici ovako besjedi: „More Verka uklon mi se s puta da ja vidim Meri Vorlikove, da je vidim i porazgovorim se.“ Vjerica mu najpre govorila: „Oj Seniću vjero i nevjero, prva vjero potonja nevjero. Lasno ti je s Meri besjediti, al’ meni se ti ukloni s puta, ja ti nijesam Vuče Draškoviću, kome si se na vjernost zaklinjo dok je Vuče bio od megdana, od megdana i od kese pune, kad je mogo funkcije dijeliti, pa si š njime bio u lijepo.

„A kad Vuče osta bez ičega, ti mu prvi okrenuo leđa i otišo Dinkiću Mlađanu, dok je Mlađi kesa odriješena, a šoljica svih šest na tacnama. Ja sam, more, Vjerica Radeta, kojano sam ostanula ovđe, u SRS stranci od početka, ja ne slušah ni mog prijatelja i kolegu stranačkog i druga, ponosita Tomu Nikolića, ne poslušah jer ne svjerovah da je zeman takav u Srbiji, da kum kuma treba da izdade i to kada, kad je u nevolji, al’ u ropstvu haškog kazamata kano što je Šešelj Vojislave, naš predsjednik junak od mejdana. Pa, čuli me Vlajko Sijeniću, ako Tomu nijesam poslušala, kojega sam ko brata voljela, tek za tebe ni paru ne dadem, no Seniću ukloni se s puta, jal’ ukloni jal’ nam se prikloni. Što je za te ruho promjeniti? Ti ostavi Vuka rad’ Mlađana, sjutra Mlađu možeš rad’ trećega, jer je slabo u te pouzdanje.“

To Seniću vrlo mrsko bilo, pa on htjede mimoići Vjerku, na sastanak kod Meri unići, na sastanak Grupe prijatelja od dvije zemlje pobratimske, Amerike i dične Srbije, al’ se Vjerka pomerit ne šćede, ona stade Vlajku na biljegu. A kada se Vjerki dosadilo, uhvatila Vlajkovu kravatu, pa cimnula malo unaprjedak. Ja kako se Vlajko razdertio, kako li je džasa zadobio od junaka Vjerice Radete. Svi mediji što se zatekoše o ovome ‘vako izvjestiše: „Bre da vidiš Vjericu Radetu, ajd što kune bivše radikale, pa su od nje zorta uvatili, nego davi po skupštini momke, iz junačka gnijezda G17, poslanika Vlajka Sijenića, jedva živu glavu iznijeo iz skupštinska zdanja bijeloga.“

Za to vrijeme Meri Vorlikova od krasne zemlje Amerike, u čudu se velikome nađe, što se ovo dešava u zgradi, gdje je vlast srpskih starješina, gdje Srbiji zakoni se kroje, viđe Meri, gospodska gospođa, viđe ona gdje ljudi pjevaju, a sve njojzi pjesme nepoznate, i milo joj bilo poslušati, jer je Meri čeljade pristojno, kako vala jest i dolikuje a da svaki diplomata bude, a Meri je i po sebi fina. Tako Meri nije ni viđela što ostali srpski mediji kako Vjerka pridavila Senka, no je Mjeri stala pa pitala šta pjevaju gospoda ‘rišćanska a iz Srpske radikalne stranke. I da vidiš ko joj objasnio, ko se Meri šeretski našao, ko ispade džentlmen najveći, smirujući ovaj cirkus srpski. Niko drugi do Riza Halimi, dobri Riza sa juga Srbije koji Meri sasvim umirio braneći čast srpskog parlamenta, vako Riza Meri govorio: „Ne brinite gospo Vorlikova, mi vas tako pjesmom pozdravljamo, pjesma nikom nauditi neće.“ Na to se je Meri Vorlikova, kako tvrde poslanici srpski, „iz sveg glasa slatko nasmijala“.

Za to vrijeme na Kosovu ravnom, Srbi sjede dok zima pristiže i gledaju što Beograd radi, da l’ ko vidi s Avale planine šta se dolje pod Golešom radi. Kfor im veli: „Raziđte se, ljudi, ne pravimo većega belaja i ovako ima ga na pretek, Beograd se o svom jadu bavi, silnim jadom izbornom kampanjom, za njih, ljudi, vi ste samo bilbord, po kom pišu čas ovo, čas ono“. Jadni Srbi sa Kosova ravna, ćute jadni ništa ne govore, šta će sebi, a šta će Kosovu, a šta li bi Kforu i Unmiku, ćute jadni a u sebi misle, ima nečeg i u toj besjedi, što kazuju Kfora starješine, da pet para Beograd ne daje, da su sami na ovome svijetu, da im sam Bog možda pomoćmože, da drugoga prijatelja nema.

Ćute jadni Srbi sa Kosova, Beograd se u obesti bruka, u obesti svojih namjesnika, što drugoga posla ne imaju, većda kako blago podijele, da se jedan drugom ne zamjere, i da malo vlasti još ućare, za sledeće srpsko petoleće, petoleće te srpske nesreće, kako brate, gdje zakona nema.

Hvala Bogu nema nam Višnjića, nikog nema da Srbiju gleda, o čemu bi danas zaguslao, na šta spade epski deseterac.