Istorija nije bakalnica

„Oluja“ je, nakon što su najvažnije vijesti o odnosima Srbije i Hrvatske, mjesecima prije bile jedino one o dražima i lažnim „porno aferama“ hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, i bukvalno se ne mogu sjetiti o čemu je netko, tipa Dačića, ili ko se već susretao sa Kolindom Grabar uopće razgovarao sa gospođom, osim što su mediji objavljivali lascivne fotke kako gospođi Ivica Dačić sa poznatim i neodoljivim „miljacka“ osmijehom zaviruje, nekako, u predjelu dekoltea. I sve to bi meni bilo svejedno, kao što i je, da ne dođoše dani „Oluje“, kada će se u Srbiji i Hrvatskoj, odjednom, otvoriti škrinjica zla, ili Pandorina kutija, iz koje će izljeteti bjesovi i gnomi, zli dusi i utvare, i kititi zlo, i produbljivati ga, i vrijeđati ljude svojim paušalnim ocjenama o njihovoj kolektivnoj krivici, o njihovom genetskom kodu, o tome kako čitavi genomi trebaju preuzet krivnju za zločine koje su počinili neki što su ovamo i onamo išli pljačkat tuđu imovinu i punili vlastite guzičetine, ratne, a ovamo im u prkno duvali ini antiratni profiteri održavajući tako stabilnim svoje saldo po inozemnim bankama.

No vratimo se bitnom, a to je sažetak iz slavnoga intervjua što ga je Sonja Biserko, doskorašnja navijačica vlade koja bi bila sastavljena od SPS, LDP I DS, za nove uvjete a pred obljetnicu „Oluje“ dala glasilu iz Hrvatske.

 „Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država“. (Upamtite, dakle „Srbima“, bez, prim. aut.) Za rušenje Jugoslavije, planiranje rata, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića“ (to „krug oko Ćosića“ ponavlja se nekoliko puta, ali niti jednom se ne kaže niti jedno ime iz tog kruga). Kužim da samo mrtvi mogu biti optuživani, ali se u žive „neprijatelje“ ne dira, jer su oni omiljeni korisni „idioti“, već sam objasnila zašto.

Btw, kad sam prije mnogo ljeta bila novinarka Naše borbe, napisala sam jedan tekst o Dobrici „i krugu“, sve poimence. Ne sećam se više šta je pisalo ni da li se danas slažem sa vlastitim tekstom, ali sam doživjela da me je na kućni telefon (eeej!) zvala osobno Latinka Perović, koja nije nikada ranije pročitala ni jedan moj tekst, e, da bi mi na tom čestitala. Ovo prvi put kazujem javno, samo radi poente: Ako sam ja sa dvadeset i nešto godina, mogla nabrojati neka imena, a ceo honorar za tekst potrošila na kroasane i kavu s ekipom, onda bi, zbilja 2015. osim pokojnog Ćosića, te živahnog Draškovića, Biserko mogla pomenuti još neko ime. Jer, ovaj intervju nije nimalo jeftin. U historijskom smislu. Mada, držim da je proseravanje na račun „cijele lažne historije Srbije“, pitanje Sonjine političke kulture i političke korektnosti. A vi?

Reditelj Oliver Frljić priprema svojevrsni mirovni kontrapunkt kninskoj proslavi Dana pobede, 5. avgusta, nastojeći da se „suprotstavim glorifikaciji rata, koja se i dalje u Hrvatskoj nameće kao službena dužnost svih građana“, prenosi Slobodna Dalmacija. U Hrvatskoj? Pa, oni mora da nisu čitali intervju Sonje Biserko. Na koji će spremno reagirati korisni šoveni, kao i uvijek, ne bi li sve što kaže par odgovornih javnih ličnosti, koji ne mrze čitave narode i njihovu kulturu, palo u vodu. Tako da znam: džaba krečim.

Čitajte tekst od početka, pa razumejte zašto ga završavam, iznova citirajući jednu davnašnju, posljeratnu misao Dubravke Ugrešić, sa kojom se u ovom času jedino mogu, bez gađenja, identifikovati:

„Moja profesionalna biografija je izbrisana. I ne radi se samo o meni: profesionalne biografije mnogih ljudi su izbrisane, i sumnjam da će se ikada ponovo uspostaviti kao kulturna vrijednost. I to ne zato jer je prošlo vrijeme, jer su stvari zastarjele, jer su možda out of time, nego naprosto zato jer se dogodila temeljita, teška destrukcija jedne kulture, s njezinim institucijama, mrežom odnosa, distribucije, navika i vrijednosti. Ostala je tzv. kulturna sredina u kojoj malo tko mari za bilo što osim za svoje vlastito, personalno preživljavanje. Netko je rekao da je povijest koja se zaboravlja osuđena na to da se ponavlja. Ja, na primjer, nisam zaboravljena. Postojim kao citat bez navedena izvora.“