Škeljzen Malići, đak mog profesora savremene filozofije, pokojnog Miladina Životića, od kojeg sam prvi put i slušala o Škeljzenu, dao je intervju beogradskoj Pravdi. Možda je taj intervju primer za ono što danas overdozirani realisti nazivaju „to je realnost“, ali taj uglađeni, pristojni intervju ostavio me je s osećajem promrzlina na duši.


Nije, znate, problem ako Tači poruči, a svet prećuti to da će vala postaviti carinike makar etnički počistio sve do poslednjeg Srbina koji se tamo uskopistio pa se usuđuje da ima pravo na svoj glas i stav.

To se očekuje od bivšeg vođe UČK, osumnjičenog za koješta, ili koje šta, zavisi kako ko gleda na izveštaj Dika Martija. Ali Škeljzen i tolika doza one, u antičkoj drami ingeniozno eksplicirane ravnodušnosti, parafraziraću, kojom se oglasio u Pravdi: Šta su Srbi meni, a šta ja Srbima, uopšte… („Svaki otpor Srba je uzaludan.“) Na takvu, novu „realnost“ kosovskog društva teško mi je da se priviknem.

Još ovo da kažem. Nije svejedno zato što nije Škeljzen ni petparačka love story između srpske pevačice i albanskog nerazvedenog bogataša, (koju su ovdašnji veći-evropejci-od Betovena pokušali da uzdignu na nivo gde nikada neće pripadati – neće zato što nije svaka letnja igra rupice-boce scenario za „Stršljen“ ili neki krasni primer multietničkih ljubavnih veza), koje neću navoditi da ih ne skrnavim u ovom kontekstu, a ima ih, svi znamo koliko i ko su.

Elem, Škeljzen Malići, legendarni intelektualac sa Kosova, univerzalni borac za ljudska prava, čovek kome smo verovali i onda kada po mnogim albansko-srpskim pitanjima nismo verovali više nikome i ni u šta, kaže, kako prenosi Pravda: „Malići ne daje nikakve šanse otporu Srba sa severa Kosova jer je prema njemu vreme balvan revolucija prošlo.“

Zatvaram oči, u trenutku, negde vidim šal Ibrahima Rugove – simbol nenasilnog otpora. U kakvom to vremenu živimo i u šta su se pretvorili ljudi? Znam da je rat učinio svoje, da smo oguglali, ali zar baš toliko, zar svi?

Kad je onomad Marko Kraljević presuđivao čije je carstvo („Uroš i Mrnjavčevići“), Marko se opredelio da sudi prema Kantovom kategoričkom imperativu koji nalaže: Radi tako da maksima tvoga delovanja uvek može postati opštim zakonom. U Srbiji se ovaj etički imperativ naziva „Jevrosiminim zakonom“.

Taj zakon ima samo dva paragrafa. Prvi: Ne sudi krivo. „Bolje ti je izgubiti glavu nego svoju izgubiti dušu.“ Drugi paragraf sledi iz prvog: „Kad sudiš, sudi tako da ti ne bude suđeno.“ Ili: „Ni po babu, ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga.“

Realnost je da će Kosovo biti ono što je svet odlučio da bude Balkan. Ipak, ostaje svima, ma koje nacionalnosti, vere, rase, pola bili, neotuđivo ljudsko pravo da ostanemo sledbenici Kantovog /Jevrosiminog zaveta. Zapravo, ništa nam drugo ne ostaje.

Ali, to koliko nam ostaje, više je od svega što gube oni koji su ove moralne imperative odavno ostavili kao škart i smejuriju. Blago onom ko se bude poslednji smejao, od radosti, ne od poruge.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari