Revidiranje Pepeljuge

Život je lep. Planeta je možda na izdisaju, ali dok traje traje. Možda će nas NASA ove godine obradovati svojim otkrićima mogućnosti uzurpiranja života na nekim netaknutim plavim planetama, susretima sa nekim nepoznatim humanoidima (Kad smo kod toga, da li ste već pogledali film „Avatar“ by James Cameron, with Sam Worthington, Zoe Saldana, Sigourney Weaver: A paraplegic marine dispatched to the planet Pandora on a unique mission…) boljim, pametnijim i suptilnijim od nas… Šta hoću da kažem? Ljudi, Srećna Nova 2010. pa dokle doguramo! Istorijski gledano, već je uveliko otpočela epoha sveopšeg revidiranja činjenica, događaja, biografija… Ništa nije kako izgleda. Na čitavoj Planeti, pa kako bi na Balkanu, tom čudnovatom staništu poludivljih, ali talentovanih plemena, moglo biti drugačije. E, na tom Balkanu živeli tako jednom Srbi, Hrvati, Bosanci, i drugi. I svašta im se dešavalo. A ništa nije bilo onako kako je izgledalo da jeste.

Držim da će u žurnalistici u narednom desetleću (bude li ga) kolumna biti potisnuta intervjuom ili uopšte, ispovednom dokumentarističko-

-revizionističkom prozom. Kao što moderna književnost za decu već dosta dugo umesto bajki proizvodi literaturu zasnovanu na destrukciji bajki. Mada, kada je reč o ovom poslednjem to je tek početak u poređenju sa destrukcijom koju bi bajke tek mogle doživeti u sveopštoj istorijskoj revalorizaciji. Vi zasad već imate ljupka i duhovita prekomponovanja bajki u knjigama, i kod nas prevedenih, poput: „Princeza koja je previše čitala bajke o princezama“, „Princeza koja je volela šale i podvale“, „Princeza Neću i Princ Hoću“, itd. A šta će se desiti kada se, pitam bez sve šale, počne ispisivati prava istina o Pepeljugi? Prevarantkinji koja je glumeći naivku upecala Princa i na čijim „vrlinama“ su odgajane generacije devojčica? Pazite šta vam kažem. Ispostaviće se da je Zla Maćeha bila duša hraniteljske porodice, a maćehine biološke ćerke, ili skromne skojevke ili pevačice u crkvenom horu, koje se, dakako, nisu mogle meriti po lepoti s botoksiranom sponzorušom Pepeljugom, kojoj ni haljina, ni staklene cipele, a ponajmanje bundeva-

-kabriolet nisu darovani ni od kakve vile-kume (čuj,vile!), nego od nekog imućnog ćelavka koji se maloj našao iz čistog altruizma. Da i ne govorim šta će se ispostaviti o samom cipelarnom fetišisti Princu…

Neko veruje u postojanje Deda Mraza, neko u postojanje istine. Oboje je ili egzaktno nedokazivo, ili podložno revolucionarnim promenama. Stoga će se, velim, i u novinskim kolumnama jedno vreme morati šutjeti o bukvalno svemu, jer se ni o čemu neće moći ništa reći, jer je globalna svjetska revizija zahvatila i sve pore Balkanskoga poluotoka. Eto, i sama sam, ispričavam se na tome nacionalno preosjetljivim čitateljima (mada ih to ubrzo bude ionak prošlo, čim otkriju da nacije, zapravo, nikada i nisu postojale, ne?!), počela već uveliko brkati srpski i hrvatski, jer se i tako trenutno ne zna koji je koji i ko tu kome koga (mislim to između Srba i Hrvata), pa pogledajte samo štampu. Jezus i Marijo! Srpski mediji vrve od najezde hrvatskih novinara, hrvatskih pisaca, hrvatskih publicista, skladatelja, ravnatelja, pomiritelja. Slučajnost!? Hrvatska još ne vrvi od srpskih, još ni srpski turisti nisu nagrnuli ponovo na Jadran, ali, ima vremena. Stipica Mesić je tek nagovjestio da će julijanske Božićne blagdane provesti radno – u Prizrenu! Kako osobno, osim kao glomazni fenomen ne uočavam pojedinačni uticaj mlađe generacije hrvatskih pisaca „na našu porodicu“ njih i ne pominjem, ali kada ikone tipa Igora Mandića za „Dane“ dadnu intervju u kojemu jasno ukazuju na taj nadolazeći talas revizionističke ispovedne proze, preko toga se ne može preći tek tako, a da vam se barem brk ne nasmiješi.

Mandić je u tom intervjuu rekao nešto malo o Ćosiću, te ponešto dobroga natuknuo o Kusturici i Miloševiću. A čujte, neko je to morao reći u ovom istorijskom momentu. A nije, nakon svega, to mogla reći neka srpsko-EU-NVO! Ne stoga što neće, nego, kužite, (naglašavam tri naredne riječi poput Furlanke u Štefici Cvek): nije još vrijeme!! Stoga je lakše s anestetikom u vidu Igora Mandića, u bosanskim novinama pride, nego odavde iz Srbije, gde su mnogi koji su isto to pokušali ranije reći, ostajali, i bez ruke i bez barjaka, što je metafora za to da su jedva opstali na političkoj (op)sceni. Na pitanje je li Ćosić nacionalista, Igor Mandić veli: „Ne, nije! On je branio svoj narod onako kako su to radili i svi drugi; kako su Hrvati branili svoj i Bošnjaci svoj. Ono što je važno jest da on u obrani svog naroda nije napadao drugi narod. Kod njega ne možete naći rečenicu koja bi potcjenjivala ili vrijeđala druge narode. Po tome je on različit od drugih nacionalista“. To vam pričam. O novom čitanju Pepeljuge.

Je li točna ta Mandićeva ćakula ili ne – ne mješam se u njihova posla. Ali da je skroz u pravu ako se ovim zahebava sa smješnom stranom naše međusrpske patetične netrpeljivosti – je! Živjeli!

Čin-čin!