![Mutni plural 1 Mutni plural 1](https://www.danas.rs/wp-content/uploads/2023/01/danas-kolumna-nemanja-rujevic-vaser-vaga-1000x560.jpg)
„Ovakvo stanje u društvu nikome ne odgovara, nikome u Londonu ne donosi ništa“, rekao je Džek Trbosek u obraćanju naciji krajem septembra 1888. godine.
Tad još nije bilo televizija, ali su laka pera novinskih reportera verno zapisivala i sutra su sve objavili Daily News, Evening News, London Evening Standard i ostali.
Bilo je to pošto je Džek Trbosek stekao izvesni renome kao brutalni ubica prostitutki u četvrti Vajtčepel. Klao ih je, secirao i vadio im organe, što je štampa fascinirano pratila.
„Ono što mi se nijednog sekunda nije dopadalo, to je što smo se nalazili u nekom interregnumu, nekom vakuumu u kojem jedni sa drugima ne razgovaramo“, nastavio je Trbosek. „Jedni govore o nekim ubistvima, drugi govore da su ubistva opravdana, ovi kažu nisu.“
„Mi živimo u ovom gradu, mi kreiramo tu atmosferu i svi u tome saučestvujemo“, priznao je DŽek Trbosek ponizno da u svemu možda ima i mrva njegove krivice. Pa je pozvao da se sve to nekako prevaziđe.
„Važno je da počnemo da razgovaramo. Onda će ljudi da vide i da budu na strani onih koji, ako ništa drugo, žele da razgovaraju“, završio je svoj diktat, a laka pera londonske štampe prenela su sve od reči do reči.
Narednog jutra u Vajtčepelu su pronađena još dva izmasakrirana ženska tela.
Hoću da kažem, dok dedlajn za ovu kolumnu stiska, iz Novog Sada stižu vesti o tome da su ošišani bezvrati ljudi u gluvo doba noći istrčali iz prostorija Srpske napredne stranke i besomučno tukli studente koji su tu ispred – lepili nalepnice sa pozivom na protest.
Naprednjački Šturmabtajlung imao je palice i jednu studentkinju tako mučki tukao da joj je izmeštena vilica.
To se desilo tačno sedam sati pošto je prvi među nama, tokom pompezno najavljenog „obraćanja“ koje su prenosile desetine njegovih televizija, rekao da smo u „nekom interregnumu, nekom vakuumu“, što su bili latinizmi – pogrešno upotrebljeni, uostalom – da se dočara kako „mi“ kreiramo atmosferu u kojoj je nemoguć dijalog i „svi u tome saučestvujemo“.
Važniji od razbacivanja vokabularom (eto još jednog latinizma, ali pravilno upotrebljenog) ovde je prvo lice množine. U nedostatku boljeg izraza, a i da ostanemo pri latinizmima, nazovimo ga mutnim pluralom.
Mutni plural koristi se kad govornik tačno zna da je kriv isključivo i samo on, ali pošto tu očitu činjenicu ne želi da prizna, on, tobože velikodušno, priznaje delić krivice zauzvrat tražeći da neko drugi prihvati svoj (nepostojeći) deo krivice.
Deca bi se uhvatila za prstiće i rekla „mir, mir, mir, niko nije kriv“, a Bata Stojković bi rekao „Đura će ti oprostiti što te tukao“.
Nije poznato koliko je ljudi poverovalo predsedniku da će sada stvarno, ali stvarno, keve mi, časna reč, okrenuti drugi list kad smo, eto, već svi zajedno u mutnom pluralu krivi, i da iskreno pruža ruke studentima i drugim nezadovoljnicima kao sebe da im pruža.
Predsednik, naravno, nije mislio baš ozbiljno. NJegov poziv na primirje trajao je čitavih sedam sati – ako ne računamo tabloidnu huškačku fabriku koja radi u tri smene, onde proizvodna traka ne sme da se gasi – sve dok naprednjački Šturmabtajlung nije mučki premlatio novosadske studente i jednoj devojci izmestio vilicu.
Baš kao kad bi se DŽek Trbosek založio za zabranu noževa i skalpela, iščašena je i primisao da bi na dijalog ozbiljno mogao da pozove čovek čija je suština – monolog.
Naš predsednik za baksuznih 13 godina na vlasti ima tačno nula televizijskih duela, a samo prošle godine ima oko 400 sati monologa, to je 16 punih dana i noći tog dosadnjikavog glasa, samohvale i dramskih pauza i to kad blagonaklono ne računamo reprize ni eho-analitičare u studijima režimskih televizija.
Taj nasilni monolog je samo površinska manifestacija suštinskog nasilja, progona kritičara, pravosudnog šikaniranja, tenderske pljačke, svih nadstrešnica, helikoptera i Doljevaca, a u stvari ispunjavanja svakog molekula Srbije partijom tako da neposlušnost, u krajnjem ishodu, vodi intervenciji Šturmabtajlunga.
Mutni plural u kojem predsednik skromno nudi da svi lepo podelimo krivicu i počnemo ljubav ispočetka svedoči o još nečemu – apsolutni monolog je, da prostite, narodu dokurčio.
Toliko je dodijao da – evo nam još vesti pred dedlajn – to i prvi među nama naslućuje kroz klimoglave ađutanata i odjek svog glasa sa propagandnih glasila te evo kao žrtvenog jarca prinosi posilnog premijera.
Ali, sam predsednik toliko je dodijao da narod – studenti, građani, poljoprivrednici, poštena inteligencija – više nije spreman da njegov glas iz monologa uključi u bilo kakav dijalog jer, em poziv nije iskren, em i da jeste – kasno je.
Creva su prosuta i njihovo utrpavanje u utrobu ne može oživeti nikog. Džez Trbosek je to znao pa i nije držao obraćanja lakim perima londonske štampe. A to će, ovako ili onako, naučiti i Vučić.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.