Ulazimo u godinu u kojoj će ekonomija postati dominantna tema za društvo u Srbiji. Kako se i od čega živi. Prazničnu euforiju zameniće postpraznična depresija. Hapšenja mogu „doveka“ da traju, ali ne i fokus javnosti na njih. Glad za pravdom, pervertiranom ili ne, ustuknuće pred glađu biološkom, elementarnom. I šta tada? Kakav će odgovor vlasti biti?

Teško da će Dinkićev napad iskrenosti, „građani će živeti teže, ali neće umreti“, da bude dovoljan. Građani će tražiti rešenja. A kada su ljudi naviknuti da od države traže kompletnu „uslugu“, uključujući zaposlenje, redovan dohodak, penziju koja „prati platu“, pri čemu je sve više penzionera, a sve manje uposlenih, pa se još republički i lokalni vlastodršci iz dana u dan utrkuju u obećanjima sve većih socijalnih izdvajanja (odakle?), nezadovoljstvo zbog praznog novčanika bi do sledeće godine u ovo vreme moglo ako ne da eksplodira, a ono da od srpskog društva načini ozbiljnog depresivca, razočaranog u sve i svakoga, ponajviše u institucije, u sistem, u politiku, u demokratiju. I onda će nam Dveri, i slične ovdašnje Sirize, zakucati na vrata. Nekome kao oslobodioci s bakljama na uzavrelim ulicama, a nekome kao gladnom Danilu Harmsu agenti NKVD-a u ledenoj lenjingradskoj noći na vratima…

Nisu ovo misli baš prigodne za novogodišnje dane, i „izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo“ ako vas gnjavimo, ali Srbiju ne očekuje srećnija 2013. godina. Čak i u najboljem slučaju, napredak će biti takav da ga građani neće primetiti, neće osetiti po stanju na tekućem računu, na kasi u prodavnici, za tezgom na pijaci. Čak i po najsvetlijem scenariju, u novu 2014. ući ćemo tek s najavom, nagoveštajem boljih vremena. A da li će te poruke optimizma u ovo doba za godinu dana emitovati aktuelna vlast, ili neka drugačija, mada neznatno drugačija, jer za ozbiljniju promenu uskoro potencijal neće imati ni političke stranke ni društvo, manje je važno. Srbija u 2013. neće postati dobra zemlja. Za šta smo sami krivi. Da, sami smo krivi za sve što nam se dešavalo, za to gde smo sada i gde ćemo biti sutra. Što pre to kao društvo shvatimo, pre će se svetlost nade pojaviti. Realnost uvek dođe da naplati račun. Trežnjenje je neizbežno. Pitajte Tadića.

Za sada, većina ovdašnje političke i medijske elite združenim snagama uspešno drže javnost opijenom. Evo ga tipičan primer. Na naslovnim stranama novina i u udarnim TV terminima je pre desetak dana bila dominantna vest o policijskim saslušanjima pojedinih bivših i sadašnjih političara povodom (sporne?) privatizacije Sartida 2002-2003. godine. Pomenuta saslušanja desila su se pre tri meseca (?!). I izbila su u prvi plan baš koji dan uoči objavljivanja informacije da su Rusi odložili izjašnjavanje o kupovini Železare, koja je (a to mediji jedva da su konstatovali) stavljena na „full stop“. Dakle, 26. decembra, ako niste znali, Železara u Smederevu je potpuno prestala s radom. Svi remonti su stali. Na poslu su samo obezbeđenje, deo administracije i „kompjuteraši“. Dan ranije, u Železari se dogodio težak incident. Struja od 6.000 volti udarila je radnika. Završio je na urgentnom i, srećom, preživeo. Ali, ni to za većinu medija nije bila tema. Tema je bila simulacija realnosti. Dok nam čike u crnim mantilima, ili huligani s fantomkama, ne dođu u topli dom. Metaforički ili bukvalno, svejedno. Trežnjenje je neizbežno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari