Antone Pavloviču, Vaš mali čovek je izdominirao!

Ostavite komentar Odustani od odgovora

1. S obzirom na to koliko je stupidan, pomislio sam da je i ovaj tekst deo nekog od projekata, ali nema onog disklejmera na kraju, o tome da dati uradak ne odražava mišljenje finansijera. Šta ovih nekoliko rečenica treba da konotira? Koji je to narativ, šta je tu prepoznato? Ne razumem šta vi hoćete, autorko? Podsmevanje velikom ruskom piscu ispunjava zahtev za obaveznom rusofobijom? „Ko će da se mlati da čita desetine i desetina strana kad svoju voajersku potrebu može da utaži svakog sekunda i to u najkraćem isečku vremena.“ Eto, ja se mlatim, pošto mi je (i to) još uvek posao. Čitao sam i vaše tekstove. Korektni, pomalo algoritamski tekstovi, koji ionako nikad nisu bili ni namenjeni tom voajeru koga napadate… Problem je u tome što, esencijalno, vaši tekstovi, baš kao i tušta i tma sličnih tekstova, nisu namenjeni nikom. To čak nije ni халтура (ne u Srbiji, tačnije), kako bi rekli Rusi. Beživotni zapleti, koji nisu čak ni maštoviti, pošto su vaši i slični tekstovi samo derivati zapadne халтуре, književne konfekcije koja se kupuje po supermarketima i aerodromima. Svet iz tih vaših knjiga ne postoji nigde. Suviše je paučinast da bi postojao čak i u jeziku. Suviše predvidljiv, suviše fatički (možda vam je poznato, funkcije jezika?), da bi mogao da prenese bilo kakvu ideju. Baš kao i ovaj vaš neuspešan uradak. Koga vi, zapravo, napadate? One koji se umesto da kupuju vaša dela odlučuju da kupuju poverty porn? Ali, simpatična osobo, ako je u srpskom medijskom prostoru neko podigao poverty porn do nivoa standarda, onda su to Danas, NIN i ponajviše Peščanik. Nešto slično bespomoćnosti srpskih jezikoslovaca da reše transkripciju stranih toponima i ličnih imena i promenu po padežima srpskih prezimena osoba ženskog roda, tako se i vi i vaši istomišljenici stalno kolebate šta ćete sa svim tim ljudima oko vas koji vam se, tu ste nesumnjivo iskreni, gade, ali, eto… Bilo bi dobro, a šta bi bilo dobro? To od vas i vama sličnih nećemo saznati. Od vlastitog identiteta se, cenjena, ne beži. Identitet se gradi. Njujork nije grad iz „regiona“. Bizarno je što su današnji srpski „intelektualci“ kao svoj identitet iz SFRJ nasledili jurodivo obožavanje svega zapadnog (ponajviše američkog) i fanatičnu rusofobiju.

   1. Hvala vam na fantasticnoj demonstraciji sposobnosti da se pazljivo procita ono sto nije napisano, procita ono sto jeste napisano ali uopste ne razume ili procita i zaista razume ono sto jeste napisano, ali nazalost pogresno. I sve to u obicnoj kolumnici. Uopste ne sumnjam u to da bi svako dodatno obrazlozenje bilo docekano na identican nacin. Posebno mi je interesantna vasa strastvena odbrana onog sto nije napadnuto. I naravno neusredsredjenost misli do nivoa spektakularnog. Sudeci po vokabularu i interesovanjima niste neobrazovani, nasuprot, znaci nema logike. Bice da je problem u uverenjima. Ako je ovaj vas komentar rezultat treznog uma zaista bih volela da procitam vasu zbirku eseja na temu tabloidnog patriotizma, rijaliti nacionalizma, drustva spektakularne gluposti i nepobunjene gomile. Ali samo ako su napisani u duhu danasnjeg raspolozenja.

      1. Možda i nije u duhu današnjeg raspoloženja, ne bih umeo da procenim (napisao sam ovo pre, otprilike, godinu dana, na ijekavici kojom pišem „ozbiljne“ tekstove): Predrag Matvejević napisao je svojevremeno knjigu „Jugoslavenstvo danas“. Ta knjiga je za mene bitna.
         Matvejević, čini mi se, nikada nije uspijevao da bude dobar sudija u borbi koju su, pretpostavljam – cijeli njegov život, vodile dvije strane njegovog porijekla. Njemu je jugoslovenstvo bilo jedina šansa, jedina utjeha, jedino mjesto gdje je možda mogao naći nešto poput sigurnosti. Vjerujem da je svaki put kada bi napisao nešto poput „južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka“ imao na umu prije svega zamjenicu za prvo lice jednine. Matvejevića su, u tekstovima povodom njegove smrti,
         smjestili u prošlost. Nisu ni pokušali naći njegovim riječima neki, pa makar i udaljeni, odjek u sadašnjosti. Nisam mogao a da se ne sjetim nekih njegovih savremenika, prije svega iz osamdesetih, čiji tekstovi su „danas aktuelni podjednako kao i kad su se pojavili“…
         Baš kao i zemlja koja mu je toliko značila, Matvejević je poražen. Istovremeno, on je i moralni pobjednik, kako se to nekad govorilo. Danas više niko ne spominje moralne pobjednike, nigdje, ni na filmskim festivalima, ni u sportu. Danas filmske nagrade niko ne shvata ozbiljno, a sport je posao u kome pobjeđuje onaj ko je proglašen pobjednikom. Više nema “izgubio je, ali…“, nema nedostatka sreće, morala, pravde ili nepravde. Matvejević je, rekoh, starinski moralni pobjednik.
         Da li se to isto može reći i za njegovu zemlju?
         Zavisi koga pitaš.

      2. (Kad je bal…)
         Išao sam večeras ulicom punom napuštenih kuća i zauvijek zatvorenih dućana.
         Ambijent modianoovski, uz malu primjesu „Stalkera“…
         Ne, nije tačno.
         Na otmjenosti treba insistirati onda kada to ima smisla: pravo je poređenje putopis o napuštenom rudarskom gradiću u Nevadi.
         A još bolje i tačnije – ta ulica oko mene, moja sjećanja na moju vlastitu prošlost.
         Tako je, na moju vlastitu prošlost.
         Prošlost u kojoj je sve napušteno…
         Jezik na kome sam progovorio,
         Pruga kojom sam išao na more,
         Kino u kome sam gledao filmove,
         Knjižara u kojoj su moji drugovi krali knjige,
         Stan u kome je živjela moja prijateljica koja se tu vratila onda kada su svi odlazili…
         Sličnost ove ulice i mog života, priznajem, površna je, ipak.
         Ne uključuje razloge.
         Moj razlog što sam večeras tu gdje jesam jedan je poljubac.
         Na kraju ulice kojom idem,
         Od staklara malo dalje,
         Odvaja se put naviše,
         Do njene kuće.
         Tu me, baš tu, malo dalje od staklara, zadesio poljubac,
         U noći proljetnoj.
         Behar je obilježavao put
         Te noći.
         (Sutra, preksutra, za pola godine ili za godinu dana
         Otići ću tamo gdje će
         Muškarci besciljno koračati
         I govoriti o Ursuli LeGvin… )
         Nismo pitali za dozvolu
         Arogantan sjeverac koji je bjesnio,
         Ljubomoran…
         Nismo se sjetili djevojke koja naizmjenično šije i čita Bibliju,
         Nismo se obazirali ni na jedno sazviježđe,
         Bili smo sretni što se vide zvijezde,
         Ulično svjetlo ne radi,
         Niko nas neće prepoznati…
         (Večeras, moderne svjetiljke osvjetljavaju oljuštene fasade.)
         O, Bože, toliko sam želio taj poljubac,
         Toliko sam sanjao o tom poljupcu,
         Barem koliko i politički zatvorenik o svom govoru pred masom koja izvikuje njegovo ime,
         Realno, i više od toga.
         Sjećam se svega.
         Ovo nije sjećanje na sjećanje, sjećam se poljupca, tako je.
         Možda…
         Da li je moguće da sam sve slagao i izmislio?
         Miris njene kose?
         Ovlašni dodir jagodica njenih prstiju?
         Ne, to nije moguće.
         Nije.
         Nešto od toga
         Istina biti, kurzivom rečeno, mora.
         Nikako nešto.
         Sve je istina.
         Sve je istina u ovoj ulici punoj napuštenih kuća i zauvijek zatvorenih dućana…
         (Sutra, preksutra, za pola godine ili za godinu dana
         Otići ću tamo gdje će
         Muškarci besciljno koračati
         I govoriti o Ursuli LeGvin… )

         1. Zahvaljujem. Nazalost, da bi licno pobedio, covek mora priznati poraz pred duhom ovog vremena. To su razlicite bitke. Kakvo vreme takvi i pobednici. Ako je za utehu i licni ponos – ne uklopiti se u masu danasnjih pobednika, a bojim se i sutrasnjih, znaci i biti moralni pobednik pred samim sobom. Skromnom dosta. Ostati licni covek i pobediti je nemoguce. Pozdravite Cehova and good luck.

   2. Covece, ovo si stvarno dobro napisao. Bar jednom da osetim da me neko brani.

2. Hahaha, „mali čovek“, odlično! Mi lajk 🙂