Slobodan Simić
Kao i svakog dana, mirno i bezbrižno sam otvorio svoju Fejsbuk stranu. Par poruka, neki manijaci su ponovo postovali svoje debilne postove, gomile monotonih fotki, linkova, lajkova... Sve uobičajeno. Stigle su mi i dve ponude za Fejsbuk prijateljstvo. Neka crnkinja sa lažnom fotkom mi je nudila prijateljstvo čak i nešto više, naravno uz uplatu na nekakav račun...
Svetislav Basara
Viđao sam i scene javnih defekacija po bankinama pored kolovoza i još gnusnije prizore raskalašnih devojčura koje u prostačkoj potrebi da momentalno zadovolje svaku potrebu i svaki nagon ne mogu da se uzdrže do prve kafane ili benzinske pumpe, nego bezobzirno, usred bela dana, pišaju gde stignu i pridigavši se posle pišanja drmusanjem guzica otresaju zaostale kapljice mokraće ne obazirući se što pogledima sablažnjenih prolaznika, među kojima ima i dece, izlažu svoje raščepljene polne organe, pizdurine, da ne okolišam.
Borivoj Erdeljan
Od 162 milijarde - koliko Siriza smatra da joj još duguje Nemačka - Grčka je dobila 875 evra. Bračni par turista, Ludvig Sakaro i Nina Lange, odmarajući se na Peloponezu, posetili su gradonačelnika Navplia i iznenađenom Dimitrisu Kocurasu uručili ček, kao "osećanje lične dužnosti za ono što treba da je obaveza vlade u Berlinu". Izračunali su iznos koji svaki današnji Nemac treba da plati Grcima za ono što je Rajh učinio u Drugom svetskom ratu.
Borivoj Erdeljan
Od 162 milijarde - koliko Siriza smatra da joj još duguje Nemačka - Grčka je dobila 875 evra. Bračni par turista, Ludvig Sakaro i Nina Lange, odmarajući se na Peloponezu, posetili su gradonačelnika Navplia i iznenađenom Dimitrisu Kocurasu uručili ček, kao "osećanje lične dužnosti za ono što treba da je obaveza vlade u Berlinu". Izračunali su iznos koji svaki današnji Nemac treba da plati Grcima za ono što je Rajh učinio u Drugom svetskom ratu.
Safeta Biševac
Ponedeljak, 23. mart, treći dan proleća u Beogradu počeo je uobičajeno. Jutarnja temperatura pet stepeni, oblaka je bilo malo. Videlo se da će biti lep dan, koji su mogli samo neki (ne)očekivani događaji da pokvare. Pošto su dva sindikata prosvetara najavili radikalizaciju štrajka, na njih je pala sumnja da će nam možda pokvariti dan. Ali, oni su bili nedužni. Oko 7.30 gradom je odjeknula vest - na uglu Nemanjine i Ulice kneza Miloša, pronađen je prvi sumnjivi paket. Onda drugi, treći, četvrti, peti. Ispred zgrade Vlade Srbije u Nemanjinoj ulici, nekoliko ministarstava i Narodne banke Srbije, uočeni su sumnjivi paketi. Umotani u crveni poklon-papir i sa ukrasnom vrpcom, pobudili su pažnju policije i javnosti. Šta li je? Eksploziv? Bomba? Ko li je? Mišković? Opozicija? Teroristi?
Cvijetin Milivojević
Na jučerašnji dan: 1391 - umro je bosanski vladar Tvrtko I Kotromanić, u manastiru Mileševa krunisan kao kralj Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana; 1801 - u zaveri dvorskih oficira ubijen ruski car Pavle I Petrovič Romanov; 1919 - Benito Musolini, u Milanu, osnovao Fašističku partiju; 1999 - predsednik SRJ Slobodan Milošević odbio poslednji ultimatum Ričarda Holbruka - mirovni plan i razmeštanje stranih trupa na Kosovu, posle čega je generalni sekretar NATO aktivirao naredbu o otpočinjanju vazdušnih udara na SRJ. Na današnji dan, 1999, u 20.45, prve NATO bombe na Srbiju, moja malenkost je, sa kolegama i političkim neistomišljenicima iz nekadašnje dnevne "Demokratije", Vladom Marešom i Vjekom Radovićem, uz tamno točeno, prečula u beogradskoj "Kasini", a vest o tome ekskluzivno nam je saopštio konobar tamošnji.
Boris Jašović
E, da su Grci imali jednog Aleksanda Vučića, ne bi danas bili u krizi, reče ministar rada Vulin u Nišu, u okviru redovnog izlaganja na temu odbrane lika i dela predsednika vlade Republike Srbije. Tako se Vulin definitivno učvrstio kao Vučićeva verizija Tomine Stanislave Pak. Name, kad god predsednik države Nikolić malo nakrivi Drinu, njegova savetnica za medije, Stanislava brže-bolje krene da je ispravlja (što je u redu). S druge strane, kad god Vučić nešto ispali kako ne treba, kao ono za dve leve noge Partizanovih fudbalera, eto ga ničim izazvan ministar rada da pojasni, objasni i uzjasni u čemu se sastoji Vučićev doprinos istoriji čovečanstva. Gde bi nam kraj bio da je iz Edenskog vrta, umesto Adama, iskoračio Vučić sa knjigom em-em-emovskih reformi u naručju? Tako bi nekako izgledao Vulinov najnoviji "šta bi bilo kad bilo” panegirik vođi.
Svetislav Basara
To što u tim kartama, u Politikinom ukrštenim rečima - i u bedekerima, ako ih još ima - piše Beograd - Zagreb 400 km, to, pomislih, ne znači ništa, verovatno nikada ništa nije ni značilo, pogotovo ništa ne znači sada, kada se zajedno sa prostorom sve ubrzanije raspada i vreme. Jeste se na prostoru bivše Jugoslavije rasparčanom, preciznije - straćenom, na teritorije novih državica, sve nekako suzilo, sve sprčilo, nije mi to, rekoh već, promaklo, ali se, paradoksalno, istovremeno sve i udaljilo, malo to ko opaža, četiristo kilometara pa četiristo kilometara. Kakvih četiristo kilometara? I šta je uopšte četiristo kilometara?
Svetislav Basara
Tek kasnije, kada se otrov greha kao kuga raširio po dušama, ljudi su u svemu počeli da vide otrov, iako je u suštini vrlo malo supstanci zaista otrovno, naravno ako se ne preteruje. Po današnjim idiotskim standardima otrovnosti, inhaliranje dima samo dvaju nekadašnjih ubitačno jakih cigareta drava bilo bi dovoljno da usmrti odraslog čoveka, u ona vremena, kada se nije puno polagalo na otrovnost, ljudi su godinama pušili po tri, četiri paklice drave dnevno i ništa. Neki od tih pušača starog kova još uvek su živi, mogu posvedočit, ako zatreba, ako ne poumiru dok se ne vratim iz Zagreba.
Dragan Vujadinović
Završismo četvorobrojnu priču o Smederevu. Pod šifrom "Vujo kuje, narod ga (ne) kune". Bi sve onako kako su mi dobro upućeni rekli da će biti, davno pre "raspleta". Što drugim rečima znači da je Esmark bio "trojanski konj" za "naše". (Ima dosta "naših" i među strancima). Slično kao kad su naše firme kupovale neke ostrvske kompanije sa čudnim i nerazgovetnim imenima. Iza kojih su, kad su se "stranska" imena dešifrovala, stajali sve naši. Mujo i Haso, Petar i Pavle. Bre, ako proradi druga "visoka peć", neka uzme ko hoće. Da se jednom "narod" smiri. Počesmo da sanjamo nekakvu ogromnu peć i okolo vatru. Kao što smo već u "serijalu" rekli, naša kolumna je skeptična.
Miloš Mitrović
Američke trupe, stotinak komandosa, povlače se iz bezbednosnih razloga iz Jemena. Stejt department traži "trenutni prekid svih unilateralnih i ofanzivnih vojnih akcija" i navodi da podržava predsednika Mansura Hadija kao jedinog legitimnog predstavnika Jemena.
Vladimir Jokić
Prošle subote, u igrokazu s prologom i epilogom „Alisa u zemlji čuda“, javili smo da je predsednik Srbije, master Toma Nikolić, imenovan za protektora Evropske akademije nauka i umetnosti u Salcburgu i da je master Toma, zahvaljujući, izjavio: Ovo priznanje je čast ukazana celokupnoj našoj akademskoj zajednici za kontinuirani i viševekovni doprinos korpusu evropske i svetske naučne i umetničke misli.
Zoran Panović
Pre neko veče na državnoj televiziji premijer Vučić se ponovo žalio na ovdašnji mentalitet; kako god da uradiš ne valja - i ako se slikaš, i ako se ne slikaš, na primer. Ali, evo jednog poučnog primera: Godine 1994. poveo Slobodan Gavrilović (u to vreme najbliži saradnik) Zorana Đinđića u selo Prijevor kod Čačka na osveštavanje temelja buduće Crkve Svetog Đorđa. Malo pre toga Đinđić je dao negde izjavu da je ateista, a koju je Gavrilović ocenio kao marketinški lošu. Ovo je, inače, bila prva liturgija kojoj je Đinđić prisustvovao u životu. U Prijevoru su bili i princ Tomislav Karađorđević i budući patrijarh Irinej, tada vladika niški. Dobro, znam da mnogi današnji ljubitelji Đinđića ne vole ovakve priče jer remete njihovog imaginarnog Đinđića koga su napravili za svoj alibi, ali šta da se radi, kad je istinito i kad se Đinđić bar trudio da upozna Srbiju. Pa izdržite do kraja čak i ako više verujete onima koji su suflirali Oliveru Frljiću nego Gavriloviću.
Božidar Mandić
Uvek je kultura bila uzvišeni ponos društva. U robovlasničkom društvu, u feudalizmu, u kapitalizmu, komunizmu... Danas smo svedoci strašne degradacije kulture. Ona postaje smog viđenog u kome se ništa ne vidi. Potrošačko društvo neće da je kupi, već samo da proda. No, još strašnija pojava za kulturu je pojava "nekulture u kulturi". Unutar same kulture pojavilo se poniženje. Započeo je rat jednih protiv drugih na najbeskrupulozniji način. Uništi prvog do sebe da bi ti uspeo. Kultura sama izdaje kulturu. Kulturu treba odbraniti. Umetnici ne treba da se plaše stvaranja.
Svetislav Basara
Ni izbliza se svet nije ovako rapidno raspadao u vreme moje mladosti. U to vreme, pomislih, ljudi su štedeli na svemu, pa i na prostoru, i to tako što se bez naređenja i preke potrebe nisu vrzmali po njemu, a država je - malo propagandom, malo represijom - išla na ruku toj štedljivosti. Razdaljina, recimo, između kasabe u kojoj sam živeo i Beograda, glavnog grada Jugoslavije, iznosila je, danas tričavih, sto osamdeset kilometara, a onda se svima činilo da je beskonačna, nesavladiva takoreći.