Radnička klasa odlazi u tunel 1Foto: Privatna arhiva

U subotu uveče sam uzeo daljinski upravljač i pritisnuo par puta dugme „+“. „Ah, večeras je finale Lige šampiona“, shvatih, nakon čega sam, s nogu i radeći još ponešto po kući, odgledao desetak minuta prvog poluvremena.

Liverpul je čuvao i prebacivao loptu od jedne ka drugoj aut liniji, sa opreznom namerom da kroz kratka dodavanja dođe do šansi, kojih je i bilo, tu i tamo.

„Ovo će Real da dobije iz kontre“, pomislih, pre nego što ću preći na druge aktivnosti.

Sad, ne znam kako je izgledao taj gol kojim je Real pobedio, ali s obzirom na konstituciju strelca, rekao bih da nije bio posle udarca glavom (upravo se opirem nagonu da ga potražim po sajtovima i jutjubovima).

Neki obodni događaji u uvodu utakmice su me, pak, prilično zainteresovali.

Naime, veliki broj navijača Liverpula imao je problem sa ulaskom na stadion.

Organizatori su ubrzo saopštili da su se pojavile određene količine falsifikovanih ulaznica, zbog čega je primenjena policijska sila (a francuska policija prilično uživa u primeni sile), bacan suzavac i prskan biber sprej, na desetine ljudi povređeno i na stotine uhapšeno.

Utakmica je počela sa pola sata zakašnjenja, a levi bek Liverpula Robertson sledećeg dana je izjavio da je problem sa ulaskom imao i čovek koji je od njega dobio kartu.

Dakle, falsifikata je, po običaju, bilo, ali naknadna svedočenja vele da je glavna poteškoća bila u očitavanju ulaznica.

Jasno, organizatori, tj. država, u početku su odabrali ugao gledanja koji ih oslobađa odgovornosti, dok je istina malo kompleksnija.

Robertson, takođe, izjavljuje da bi trebalo imati razumevanja, jer je finale koje je trebalo da bude održano u Rusiji brzinski preseljeno u Pariz. Eh, da nije i tih Rusa…

Potpuno nasumično, par dana ranije gledao sam britansku televizijsku seriju „En: Priča jedne majke“ („Anne: One Mother’s Story“, ITV – radi se o BBC-jevoj konkurenciji po besplatnosti i nacionalnoj pokrivenosti) – verovatno će krajem decembra pronaći mesto na listi pet najboljih serija godine koju sastavljam za jedan nedeljnik.

En Vilijams (Maksin Pik koja vam buši telo dok ne stigne do srca, kada počne i curenje telesnih tečnosti), sa mužem, dvojicom sinova iz prethodnog braka/veze, i zajedničkom ćerkom, 1989. godine živi u Formbiju, obalskom gradiću u blizini Liverpula.

Mlađi sin, petnaestogodišnji Kevin, ima sobu oblepljenu posterima fudbalera Liverpula, posećuje utakmice na domaćem terenu, i sada je došao trenutak da od roditelja iskuka dopuštenje za prvo putovanje.

Za nesreću, ta utakmica biće ponovljeno polufinale kupa sa Notingem Forestom, igrano u neutralnom Šefildu i prekinuto nekoliko minuta posle početka zbog nejasne ali kataklizmične situacije na tribini iza Liverpulovog gola.

Ubrzo postaje jasno da se mrtvi na stadionu Hilsbro broje u desetinama, te bračni par Vilijams celu noć vozi put Šefilda, gde će ujutru na panou sa zakačenim polaroidima leševa prepoznati Kevina.

Šefildska policija saopštava da su nesreću izazvali pijani navijači Liverpula bez karata koji su navalili na tribinu, pričepivši na stotine već ušavših uz gvozdenu ogradu.

Dok roditelji umrlih u narednim danima polako dolaze sebi, policija ka tabloidu „San“ usmerava priče o huliganima koji su probili ogradu, pobili druge navijače, pa na kraju i urinirali po policajcima koji su na terenu spasavali živote.

Krivci su označeni, premijerka Tačer posetila Šefild da izrazi zabrinutost i najavi naredne korake, a kontekst je svakako davao za pravo predstavnicima vlasti: koju godinu pre toga pijani i besni navijači Liverpula izazvali su hejselski pokolj, a ostrvski stadioni su svakako sve više prestajali da budu mesta za porodičnu zabavu.

Ima tome razloga, naravno, koji sežu par decenija unazad, do ekonomskih kriza, štrajkova rudara, uspostavljanja policije nalik vojsci i jasne podele na „nas“ i „njih“, što se sve prelilo ka tribinama kao najočiglednijem mestu za masovno čišćenje od frustracije.

No, „bobi“ sa pendrekom i dalje je bio simbol koji većini uliva poverenje, a sistem se u danima posle Hilsbroa upregao da to izmuze koliko može.

Trebalo je da prođe puno vremena da istina dođe do sve ređih zainteresovanih, u čemu će jednu od ključnih uloga odigrati En Vilijams, po cenu propasti braka, potpune posednutosti Hilsbroom, na kraju i kancera koji će je ubiti. Žena je, jednostavno, rešila da natera državne institucije da priznaju nesposobnost koja je dovela do tragedije.

Činjenice su sledeće: u mesecima pre utakmice, policijski oficir tradicionalno zadužen za sigurnosno upravljanje rizičnim masovnim događajima „pao“ je zbog korupcije ili čega već, što je na njegovo mesto dovelo nesposobnog birokratu koji nije tačno znao ni koji klubovi su mu došli u grad; za navijače Liverpula određen je nerealno mali prostor na tribinama; kapije nisu probijene, već otvorene od strane policije, odvevši zatim bujicu navijača kroz jedini tunel ka tribini (širok par metara, te je, da je bilo pameti, lako mogao biti blokiran omanjim policijskim kordonom); kada se nesreća dogodila, stotinama ljudi – sada na terenu – nije imao ko da pomogne, što je poslednja stavka u nizu do devedeset i sedam mrtvih.

Predubeđenje je bilo ključno – dok se ljudi iza ograde melju i guše, jedan od spretnijih nekako stiže do terena sa „Ej, izgibosmo!“ gestikulacijom i vikanjem. Golman Liverpula ga besno tera nazad, pokretom ruke koji veli „Dosta sa tim cirkusom!“. Trebalo bi pogledati lica umrlih – nisu to nikakvi divljaci već momci normalnih fizionomija, devojke, poneko dete…

Što nas dovodi do srži problema – što se više stvari menjaju, sve više ostaju iste. Državne institucije – pri tome se misli na civilizovane države u koje bi se dalo emigrirati – uvek će upotrebiti onaj ugao događaja koji ih oslobađa odgovornosti, u javnosti, a putem medija, uredno pronalazeći podršku „tihe većine“.

Socioekonomskim problemima generisani huliganizam, u nas i dalje prisutan, uglavnom je putem disciplinskih mera i džentrifikacije iskorenjen sa zapadnoevropskih stadiona. Ono što ostaje isto su sistemska manipulacija i neophodnost da ljudi poput En Vilijams prekriju cele svoje živote naporom da se dođe do istine.

A En je bila deo radničke klase, i kada su britanski Laburisti u drugoj polovini devedesetih došli na vlast, iznova je pokrenuta inicijativa za osnivanjem državne komisije koja će raščlaniti Hilsbro od uzroka do posledice.

Toni Bler je u internom dopisu članovima vlade tada postavio pitanje: „Koja bi bila poenta toga?“.

Tek deset godina kasnije, kada su hiljade navijača Liverpula ministru sporta iz sledeće laburističke vlade horski zapevali svoje zahteve, desio se pomak.

Pojedinačni napori uvek će biti ugušeni gvozdenim ogradama, danas zamenjenim čitačima QR kodova i kamerama sa softverom za identifikaciju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari