Personalizovana ekonomija

Ostavite komentar Odustani od odgovora

1. Od šestog razreda osnovne škole razmišljam o čovečnosti, jer sam tada primetio da je naš pop nečovečan. Počeo sam da razmišljam, kasnije da obrađujem i zaključujem o hrišćanstvu, da bih napisao knjigu “Jevađelje po istini”, kao početak stvaranja ideologije koja će putpuno kompromitovati ideju Isus i Jovana. Tako sam započe odgovor na pitanje zašto invalidi duha i čovečnosti vladaju svetom Vi ste vrlo pismeni, elokventni i inteligentni. No, silina uma ne garantuje i časnost delovanja.
   Na Vaš tekst o bolidu-čoveku priložiću neke odlomke Bogova, kako ja s pravom nazivam sve one koji su uložili život za duhovni napredak čovečanstava, kao što ih je svakim danom sve više.
   Ne verujem da će da objave, jer sam odavno zaključio da i u ovom lsitu ne zanima ih čovečnost više od profita.
   Na ovu temu kojiu ste Vi otvorili Čovek-Bog, dr Branko Horvat, u svojoj epohalnoj knjizi “Politički sistem socijalizma” ovako piše na str.89:
   “Počnimo opet našu analizu jednim Marxovim citatom:
   Sve što mogu učiniti, sve što mi moj čin može omogućiti da učinim, ono što postaje moje vlastito zahvaljujući činu, to je moje Ja, ja sam kao nosilcac čina. Moja je moć upravo tako velika kao i moć mojeg čina. Osobin čina su moje osobine, moje bitne kvalitete, jer sam ja nosilac čina. Stoga moja individualnost ni u kom slučaju ne određuje što jesam i što postižemo. Što se tiče moje individualnosti, ja sam šepav, ali čin mi daje 24 noge, tako da više nisam šepav. Ja sam grešan čovjek, bez časti, svijesti ili duha; ali čin je čestit, pa stoga i njegov nosilac mora biti čestit; čin je najveće dobro, pa je i njegov nosilac dobar; čin mi dopušta da se okanem napora nepoštenja, i tako prolazim kao pošten; nedostatan sam u duši, ali čin je zbiljski duh svih stvari — kako bi onda njegov nosilac bio nedostatan u duši?

   Taj odlomak u etatizmu otkriva jednu neposrednu kopiju kapitalističkog fetišizma robe: Predložio sam da se taj fenomen nazove fetišizam čina.
   Citirani Marxov odlomak, u kojem govori o fetišizmu čina – bez spominjanja tog izraza — može iznenaditi nekoga tko dobro poznaje Marxove radove. Zar nije Marx oduvijek govorio isključivo o novcu, robi i tržišnim odnosima kao primarnim uvjetima alijenacije? Da, govorio je; takvo bi iznenađenje bilo opravdano. U tom sam se odlomku poigrao riječima: jednostavno sam zamijjenio riječi novac, kupiti i vlasnik riječima čin, činiti i nosilac čina. Činjeniica da je smisao odlomka savršeno očuvan pokazuje da je marksistička analiza alijenacije jednako primjenjiva i u etatističkoj sredini…
   Prema tome, isto kao što fetišizam robe predstavlja tendenciju da se odnosi između ljudi promatraju kao odnosi između roba, fetišizam čina znači skrivanje stvarnih, ljudskih odnosa iza koprene impersonalnih birokratskih pravila, mistitifikaciju aktivnosti nosilaca činova, činovnika. Sudovi tržišta su nepogrešivi, a isto tako i sudovi jednog činovnika u odnosu prema njegovim podređenima. Posjedovanje čina daje nosiocima čina kvalitetu pametnijih, časnijih, pouzdanijih (politički ili drugačije), inteligentnijih — ukratko: superiornijih svim pojedincima smještenim niže u hijerarhiji činova. Taj je paralelizam, naravno, mnogo šireg opsega. I slobodno tržište i birokratske struture imaju svoje odvojene živote, koji se ne mogu podvrgnuti svjesnoj kontroli. Najupečatljiviji dokaz takve krajnje alijenacje je povijesna činjenica da se proleterska revolucija borila za uspostavljanje socijalizma, a završila je etatizrnom. “
   III. Neke psihološke i moralne posljedice
   Budući da »biti postvaren« znači steći ili poprimiti osobine predmeta, i kako čovjek, bez obzira na svoju prirodu, nije predmet, razilaženje između ljudske egzistencije i ljudsk!h potencijala mora pouzročiti vrlo određene psihološke i moralne posljedice. Kao rezultat, cijelo društvo a ne samo individualni pripadnici društva, postaje bolesno…”