Kad god na dnevi red dođu srpsko-hrvatski odnosi, setim se brojnih Srba iz Hrvatske koje sam upoznala nakon “Oluje”, kada su izbegli u Srbiju, a ja za Našu Borbu i kasnije Danas pratila humanitarne i izbegličke teme. Padne mi na pamet Ninko Mirić, čiji je život paradigma ludila koje može da uništi život običnog čoveka, ni krivog ni dužnog.

Moj prijatelj Ninko je bio sudija u Karlovcu. Počelo ludilo u Hrvatskoj i on, nakon što je njegovoj koleginici takođe srpske nacionalnosti dignut automobil u vazduh, odluči da ostavi kuću i posao i ode kod svojih u blizini Knina. U Karlovcu ga gledali popreko jer je Srbin, otišao kod “svojih” da bude na sigurnom, no i tamo bio prokužen. Jeste Srbin, ali nije ekstremista, nije hteo da ratuje u “Vojsci RSK”, samim tim proglasiše ga za “izdajnika”. Izbegao Ninko u Beograd nakon “Oluje”. Angažovao se na pružanju pravne pomoći izbeglicama u Helsinškom odboru za ljudska prava u Srbiji. Znači, opet je bio “izdajnik”.

Jednom smo zajedno obilazili izbeglički centar na Rtnju. Horor scene, napušten rudnik, bedne barake I u njima izbeglice. Jedan stariji Krajišnik prilazi I grli Ninka. “Znaš ti da sam na početku rata hteo da te ubijem? Bilo nas nekoliko u kafani, pomenusmo te. Tad si jedini kod nas pričao da od naše Republike Srpske Krajine nema ništa, da se nećemo ujediniti sa Srbijom, džabe ratujemo, izdaće nas Milošević…Krenuo sam s puškom do tvoje kuće, al me zadržaše. Jesam bio malo pijan, al stvarno sam hteo da te ubijem”, ispriča on. “Znam. Drago mi je što su te zadržali”, odgovorio mu je Ninko. Vratio se Ninko u Hrvatsku 97-98. Imao problema sa vraćanjem kuće i posla, ali kako sam čula, sve je koliko-toliko došlo na svoje. Opet je sudija u Karlovcu.

Znam i mnoge izbeglice koji nisu mogli da vrate imovinu i srede svoje živote, ali koliko je tome doprinela Hrvatska, a koliko Srbija? S punim pravom udruženja Srba izbeglih iz Hrvatske podsećaju na svoje probleme I od Zagreba I sveta zahtevaju rešenje. S punim pravom je predsednik Srbije Boris Tadić zamerio hrvatskoj premijerki Jadranki Kosor što je u govoru na proslavi “Oluje” pozdravila ratne zločince. To je sramno, ali zašto Srbija toliko godina od “Bljeska” i “Oluje” ne progovori jasnije o ulozi I odgovornosti tadašnjeg državnog vrha ove zemlje? Neko je Srbe u Hrvatskoj huškao, naoružavao, slao im dobrovoljce, obećavao ujedinjenje sa Srbijom, a onda ih prepustio Vojsci Hrvatske. Taj neko nije bio u Zagrebu, već u Beogradu. Zašto Srbija ćuti o proterivanju I zlostavljanju Hrvata u “RSK”? O hrvatskim zarobljenicima zatočenim u Srbiji, “koja nije učestvovala u ratu”? Tek kada otvoreno i bez politikantstva progovori o onome što je prethodilo “Bljesku” I “Oluji”, Srbija će imati puno pravo da proziva Hrvatsku i da zameri tamošnjim zvaničnicima na ponekad neprikladnom rečniku.

A njega je na relaciji Beograd – Zagreb ovih dana baš bilo. Srbija se nije ni povratila od posete Angele Merkel, kad Jadranka Kosor ode u Prištinu i uzruja ovdašnju javnost. Onda joj uzvrati ministar inostranih poslova Srbije Vuk Jeremić, diplomatski kako samo on ume. Prozboriše i predsednici Boris Tadić i Ivo Josipović. Onda Kosor uzvrati Jeremiću, Tadiću i pojavi zvanoj mrski Beograd koji je navikao da naređuje svima. Slovenački premijer Borut Pahor nije imao kud, dolete kod Tadića u pokušaju da pomiri Srbiju i Hrvatsku. Veći deo ovdašnjih medija i javnosti na rubu histerije, kao da se za novi srpsko-hrvatski rat spremaju. Bogu hvala, te su Zvezda i Partizan igrali protiv irskog i francuskog kluba, da je slučajno bio neki hrvatski, “Maksimir” bi doživeo reprizu u gorem obliku.

“Ustaše” i “četnici” krenuše da čiste oružje zaostalo iz poslednjeg rata, kad – hladan tuš iz Praga. Državnički mudro Tadić je iskritikovao i Kosorku i Jeremića, čije su izjave “apsolutno neprihvatljive”. „Moramo se vratiti dijalogu, moramo rešavati konkretne probleme i graditi najbliže moguće prijateljstvo između srpskog i hrvatskog naroda, Srbije i Hrvatske“, poručio je Tadić. Znači, srpsko-hrvatskog rata neće biti, a Srbi i Hrvati će ponovo, do prve sledeće prilike, biti “prijatelji”. Da će prilika biti – biće.. Izbori u Hrvatskoj ove, kod nas sledeće godine. Hrvatska u predvorju EU, mi sve dalje, što i nije toliko bitno u poređenju sa ekonomskom krizom. Bez obzira na razlike, Hrvatska i Srbija su na rubu ekonomske katastrofe, a u takvim okolnostima, ekstremna nacionalistička retorika, dođe mu kao prirodan izbor. Samo dugoročno pogrešan. Ali koga je još za to briga? Važno je dobiti koji glas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari