Ukrajinski minić 1Foto: Luca Marziale / Danas

Često me pitaju zašto se ova kolumna zove „resetovanje“? „Kumovao“ tadašnji glavni i odgovorni urednik Panović, koji je predložio da pojedini novinari počnu da pišu kolumne.

Ja pisala o tada čuvenom susretu državne sekretarke SAD Hilari Klinton i ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova, na kome je pokušano „resetovanje“ odnosa dve sile.

Hilari davno nema u visokoj politici, Lavrov se ne pomera.

Panović pročitao i rekao: „Resetovanje – neka ti se buduća kolumna tako zove.“

I osta tako.

Sastanak bio u Ženevi, početkom marta 2009. Klinton i Lavrov pritisli „crveno dugme“, čime su umesto početka nuklearnog rata koji to dugme simbolično predstavlja, „resetovali“ bilateralne odnose i ozvaničili prijateljstvo Rusije i SAD.

Bila to američka ideja, privlačno delovala, ali nije moglo bez propusta. Lavrov odmah primetio grešku.

Na žutoj kutiji sa crvenim dugmetom, na jednoj strani je pisala engleska reč „reset“, a na drugoj ruska „peregruzka“.

Trebalo je „perezagruzka“.

Tako da je na ruskom promenjeno značenje u „preopteretiti“ umesto „resetovati“.

Kada je Lavrov na to skrenuo pažnju, Klinton se nasmejala i izrazila nadu da njih dvoje neće dozvoliti da se odnosi dve zemlje opterete novim problemima.

Lavrov uzvratio da su bar naučili neku rusku reč.

Da li je bila slučajna greška, namera ili podsvest, tek aktuelne odnose Rusije i Zapada odlično odslikava.

Ne da su preopterećeni brojnim problemima, najaktuelniji ruski napad na Ukrajinu, već se pominje i nuklearno dugme i to ne maketa iz Ženeve već pravo.

Rusija svoje nuklearne jedinice stavila u stanje pripravnosti.

Da li smo na rubu trećeg svetskog rata i propasti?

Polako i staloženo. Kriza i ratova je bilo, doduše ne u Evropi, sem onih „naših“ devedesetih.

Nismo ni na vlasti imali toliko ljudi u čije se moralne i mentalne sposobnosti opravdano sumnja, ali bez preterane drame molim.

Ionako teško stanje ne treba otežavati.

Rusija će verujem ostvariti svoje ciljeve u Ukrajini.

Osvojiće pretpostavljam Kijev ovih dana, srušiti aktuelnu i instalirati sebi odgovarajuću vlast.

Kratkoročno će Putin verovatno biti pobednik, ali po koju cenu?

Time što je ujedinio Zapad i dobar deo sveta okrenuo protiv svoje zemlje?

Čak mu Viktor Orban i Miloš Zeman okrenuli leđa.

Ukrajinci pokazuju snažan otpor i pitanje je kako će Moskva sutra upravljati tom zemljom.

Rusi tvrde da ne nameravaju da vladaju Ukrajinom, ali govorili su da ni invaziju ne planiraju.

Ekonomsku cenu rata platiće i Zapad i Rusija, druga strana verujem ipak veću.

Ukrajina će naravno, najmanje kriva i dužna, platiti najveću cenu ljudsku, ekonomsku, političku…

Razumem ruske strahove, zaziranje od NATO, Zapad im nije priznavao sve veći uticaj i interese, ali ništa ne može da opravda napad na Ukrajinu.

Svako pravdanje: radili su isto Amerikanci, Ukrajinci godinama terorišu Ruse, nahuškao ih Zapad protiv „braće“, Moskva „oslobađa Kijev od „neonacista“ (predsednik Zelenski Jevrejin kome je veći deo porodice stradao u Holokaustu) smatram uvredom zdravog razuma.

Tako bismo mogli svako zlo da pravdamo. Samo je odbrambeni rat opravdan, sve drugo je zlo.

Pravdanje ruske strane liči mi, izvinite rusofili na poređenju, ali kao na pravdanje silovanja i silovatelja. To je ono: ja sam miran, porodični čovek, ne bih ni mrava zgazio, ali znate obukla mini suknju, vrcka zadnjicom, našminkala se… Izazvala me, sama je kriva.

Kada se dodaju sramne Putinove izjave o Ukrajini i Ukrajincima, priče o „vaskrsu“ Ruskog carstva – idila kompletna. Nađimo ipak tračak optimizma – pandemija kao da je nestala. Kako danas privlačno deluju oni dani vanrednog stanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari