E, život je nekom majka nekom maćeha. Kod nas se u pogon puštaju žirafe, po belom svetu u pogon puštaju akceleratore. Ovoga puta sam na našoj strani. Ima poprilično sublesastosti u Jovančinim priključenijima. Ali, ipak je sve nekako ljudski, unutar određenih nam granica. Ovo sa akceleratorima, međutim, nimalo mi se ne dopada.

Šta su, dakle, naumili konstruktori CERN-a, tako se valjda skalamerija zove? Ni manje ni više nego da izazovu umanjeni „veliki prasak“, primordijalno stanje. Da ne dužim: gospoda su odlučila da proniknu u tajnu stvaranja sveta. Fakat, ambiciozno. Stare, zanemarene nauke, počev još od Platona, pa preko ale i vrane, naučavale su da je stvorenju, po prirodi stvari, nemoguće da shvati stvaranje; da, još jednostavnije, ćup ni u kom slučaju nije u stanju da zamisli grnčara, a da ne govorimo o tome da bi ćup mogao prozreti grnčareve namere. Ali, eto, ima raznih ćupova. Neki među njima, sve fini, školovani ljudi, smatraju da bi bilo razložno da se dokona kako je sve to počelo. I, bilo bi to, onako pohvalno, kad bi na ovom svetu postojala bilo kakva ideja kako će sve završiti. Makar ovlašan uvid u to kuda sve ovo ide. Nema toga, bato. Al ćemo saznati kako je sve počelo. Mada ja, da budem otvoren, čisto sumnjam.

Nije dobro petljati se sa nevidljivim stvarima. Ljudska težnja ka saznanju, ka otvaranju horizonata, bla, bla, bla, izgovor je za mnoga zastranjivanja. Jeste naučnik bio Ajnštajn, ali je i dr Mengele bio znanstvenik. Nemojte misliti da je nacidoktor bio nekakav diletant. Ma daleko od toga. Jeste da ga se svi gnušaju, jeste da je – s pravom – zakucan na najsramniji mogući stub. Ali nije dobro zaboraviti da se u doktorovim laboratorijama skarabudžila nauka eugenike i da je pod doktorovim budnim okom začeta ideja (i deo prakse) o kloniranju, projektu koji se budno neguje i razvija u zemljama antifašističkog bloka. Šta ja, zapravo, imam protiv akceleratora? Ništa pod milim bogom. Svojevremeno, davnih osamdesetih, prihvatih pa otkazah učešće na nekom skupu protiv atomske energije, jer sam dan uoči tribine shvatio da ja nemam ništa protiv atomske energije. Znači li to da sam pristalica atomskih bombi, nuklearnog otpada, Hirošime i Nagasakija – ne daleko bilo. Nego mi pade na um da atomsku energiju boli k. što sam ja – ili bilo ko drugi – protiv nje. Cepali ste, naučinici, atome, zavirivali u jezgra. Kako nam je posle toga, tako nam je. Nema tu – da ne palamudimo više – ni za ni protiv. Ali nauka napreduje. Malo im je što su pocepali atome, sad su naumili da unište materiju, pa da je navedu da ponovo nastane jer, bajagi, ne možemo prekostati ako i to ne saznamo. I ne ogolimo tajne univerzuma. Nisu, međutim, svi naučnici za to. Neki, isto tako školovani i upućeni kao i ovi avangardni, ukazuju na to da prčkanje i brljanje po subatomskim nepoznanicama može dovesti do nezamislivih posledica po univerzum. Duga i teška priča. Jeste neumesno poređenje, ali nemam boljeg. Kad imadoh desetak godina navede me đavo da vidim kako u stvari funkcioniše budilnik. Rasklopih ja to za tili čas, poispadaše opruge, zupčanici; ne saznadoh kako sat funkcioniše, ali eto ti keve s posla, odvali mi žestoku šamarčinu i tako se ja zauvek izbavih od nauke. Majke, tucite buduće naučnike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari