Zaista sam preterao, vreme je da umrem, reče Stojkovič zadihan, sav oznojen, nakon što se, munjevito uradivši pedeset sklekova, koliko sam, po dogovoru, izbrojao i još dvadesetak koje je Stojković uradio na svoju ruku, a koje ja, iz principa, nisam brojao – čilo podigao sa poda i seo u beržeru, pored kamina, da bi malo potom, otvarajući kesicu kikirikija, rekao da mu je dugovečnost muka duhu, ali da izvesnu utehu nalazi u činjenici da bi tehnički posmatrano mogao poživeti još najmanje osamdeset godina, da nije okolnosti da ću ja, njegov drug, takoreći intimus – koji sam tolikim slikarima skratio život – svakako naći načina da, u razumnom roku, i njemu smrsim konce.

Ima li kraja Stojkovićevim šeretlucima, pomislih.

Pitanje je dana, reče potom Stojković i dodade – možda i sata – kada ću umreti, uvek je to pitanje dana, štaviše trenutka, zato bih voleo da kada kucne čas separacije moje duše od mog već odavno prevaziđenog organizma – to ne mešaj sa telom – budeš u mojoj blizni da bi mi triput zaredom, na sav glas rekao, takoreći zaurlao – Stojkoviću, mrtav si, mrtav si Stojkoviću, utuvi da su mrtav, kao što to, objasni, rade tibetanski monasi i kao što – ugledajući se na tibetanske monahe – rade u Vatikanu, kad papa umre, to ti je, u neku ruku, i u opisu radnog mesta. Nema kraja Stojkovićevim šeretlucima, pomislih. Čovek, nastavi Stojković – ta mašinerija samozavaravanja i iluzija – i mrtav se teško miri sa smrću, čak i u slučajevima kada jedva čeka da umre, što je moj slučaj, iako ja – koji u osamdeset i osmoj godini svakodnevno uradim više sklekova nego što imam godina – uopšte ne izgledam kao da ću uskoro umreti, naprotiv, izgledam kao da ću živeti još najmanje onoliko godina za koliko ćeš mi ti skratiti život, ali to je varka percepcije, ja, u stvari neprestano hodam ivicom smrti, ponekad tu ivicu, u maniru crnoberzijanca, i pređem – i ti si je u nekoliko navrata prelazio, ali ti je to, po običaju, promaklo, reče Stojković – da bi potom, sasuvši pregršt kikirikija u usta, rekao da on za svoju dugovečnosti može zahvaliti (ili zbog nje zažaliti) isključivo činjenici da je još davnih dana prestao da jede crveno meso i suhomesnate proizvode, potom živinu, ribu i mlečne proizvode, i na kraju povrće i voće – tim redosledom – da bi se poslednjih dvadeset i pet godina u životu održavao periodičnim unošenjem malih doza kikirikija i alkoholnih napitaka.

Ovih dana objavljujemo odlomke iz novog romana Svetislava Basare „Andrićeva lestvica užasa“, koji će beogradska Laguna objaviti za Sajam knjiga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari