Vidim ja da će ova bekrijska polemika potrajati. I treba da traje. Tu se ne radi o rakiji, nego o gnoseologiji. Ili kako prokomentarisa onaj čitalac iz Danske: piti il’ ne piti, pitao se Omlet. Lepo rečeno. Znate, cenjeni publikume, da volim da zakeram i da se pačam u sitnice. Sitnica koje sam se danas dohvatio jeste statistika MUP-a Srbije. Nemojte me hvatati za reč, ne pamtim svaki procenat, ali udeo pripitosti u kobnim saobraćajkama, ako se ne varam, ne prelazi deset procenata.


Pa zašto onda tolika povika na alkoholisanost? Šta ćemo sa devedeset procenata fatalnih nesreća čije su žrtve bile potpuno trezne? Šta ćemo, na kraju, sa ni krivim ni dužnim vozačima koji poštuju ograničenja brzine, paze na saobraćajne znake, gledaju i levo i desno, a onda – out from the blue – iz suprotne trake na njih naleće šleper. „Iz nepoznatih razloga skrenuo u pogrešnom smeru.“

Ogroman broj saobraćajnih nesreća, kao uostalom i svih nesreća, nikada ne bude razjašnjen. Pukne spona, ode ulje iz servo uređaja, pritisneš trezan kočnicu, a ono – ništa. E sad, ti iz onog krša i loma napravi ekspertizu. Pa, ljudi moji, nikad se nije saznalo kako je zamakao Krcun, čovek posebnog kova, zavaljen u „oldsmobil“, ondašnju poslednju reč tehnike. Prav put, sve ispravno, gustina ondašnjeg saobraćaja ravna nuli. A opet – nesreća. Fatalna. I sad tu nešto teoretičari zavera optužuju druga Tita. Kao da ovaj nije mogao lično, iz nagana, da rokne pokojnog Penezića. Čega li se bojao? Ombudsmana? Političke korektnosti? Šta li mu je stajalo na putu?

Evo ovih dana insistiram na jednoj drugoj teoriji, teoriji tehnologija. I opet moram da se pozovem na onoga visprenog arhitektu – Pola Virilioa. Koji kaže: onoga momenta kada „izmislite“ neki tehnološki proizvod, izmislili ste i katastrofe koje pronalazak neminovno prate. Evo primera: železnica, recimo. Virilio koji, izgleda, takođe voli da zakera, razložno tvrdi: ako nema železnice, nema ni železničkih katastrofa. Da li, nadalje, Virilio tvrdi da železnice treba ukinuti. Ma, jok, more. To bi ličilo na srpske radikale. Oni se tako bore protiv nesreća. Virilio hoće da kaže da se moramo pomiriti sa kolateralnim štetama takozvanog „napretka“. Moramo se, kratko rečeno, pomiriti sa rizikom. To vam je, cenjeni publikume, stara filozofija „kod Marike na karike, ko nabije taj dobije“. Zvuči banalno, ali je istinito. Vratimo se opet na SFRJot. Evo, drug Stari, preleteo Zemljinu kuglu Bog sami zna koliko puta i završio u krevetu. A Džemal Bijedić, rahmetulahi alejhi, izbegavao avion, pa zaglavi na Babinom zubu. Nesreća, naime, cenjeni publikume, da rečemo katastrofa, vrlo je kompleksan fenomen i ne može se svesti na samo jednu nepravilnost, makar ona bila i alkohol. I sve nešto mislim da nasilno izbegavanje rizika stravično pojačava rizik.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari