Tolike godine uživam u Coraxovim karikaturama, a nikada ne napisah nijednu reč o njemu i njima, što me istinski čudi. Mada i nije toliko čudo. Tutumraci, mufljuzi, ugursuzi i imbecili su do te mere okupirali celokupan javni prostor, svugde su zaseli, sve privatizovali, da pristojan čovek – zabavljen samoodbranom od sveopšte kretenizacije – prosto nema vremena da napiše neku reč o pametnim, vrednim i duhovitim ljudima kojih ovde još uvek ima. Samo, što reče Harms, nikako da uhvate korena.


Lepo je i davno neki kineski mudrac rekao da jedna slika vredi koliko i deset hiljada reči. Koraksove karikature – procenjujem kao laik – vrede bar stotinak hiljada. Džaba se mi papiromrčitelji trudimo da opišemo svu podlost, bedu i nekompetentnost serije ovdašnjih „elita“ iz prostog razloga što je sve nabrojano uvek u prednosti i uvek ima više podrške i publike. Osim toga, ako je zbog malo žešćih reči „zaboli“ duša, svaka baraba promptno presavija tabak i trči kod kadije. Ali, bato, kad te Corax nacrta i stavi na papir, tu kadiluk ne pomaže. Tu ništa ne pomaže. Skroziran si, go si ko pištolj, svetla pozornice su pogašena, vidimo te ko si i šta si, preostaje ti samo da se pretvaraš da ti, bajagi, godi što te Corax uslikao i da se grogiran hvališ kako „imaš smisla za humor“. A nemaš, jado, inače ne bi radio to što radiš i ne bi te Corax skenirao.

Kažu da je fotografija objektivna, ali ne bih se ja s tim složio, pogotovo posle uspona photoshopa. A naročito ako te slikaju reporteri sa tvog platnog spiska. Coraxove su karikature, kažem karikature mada bi trebalo porazmisliti ne zavređuju li one „unapređenje“ u svetu likovnih umetnosti, nešto najobjektivnije što smo mogli gledati poslednji dvadesetak godina. One su, dame i gospodo, svojevrsna karakterologija, vizuelna dubinska psihologija skomračnih tipova koji su nam sedeli i još uvek sede na grbačama. Da je nekim slučajem pisac, i da je to danas uopšte moguće, Corax bi bio samo malo manji od Gogolja. Gledam pre neki dan seriju karikatura dostupnih na sajtu „Danasa“. Na svakom dragom, čupavom liku lepo se vide njegova tužna psihologija, njegova još tužnija ideologija, njegov još tužniji uspon iz čemera, njegovo preseljenje iz zemunice u Pičkovcima na Dedinje, njegove masne laži i još masnije prevare, ne, ne, cenjeni publikume, rečima se to ne da opisati. Možda bi na tom poslu nešto mogao poraditi Stiven Spilberg. Ali budući da Spilberga nemamo, a ni para za spektakl te vrste, ostaje nam da gledamo Coraxove karikature i da se krstimo i rukama i nogama naše zemlje ponosne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari