Ovde se sve ponavlja, pa sledstveno tome svakog jula kreću debate da li treba slaviti Dan borca, da li je taj dan početak borbe protiv fašizma ili početak bratoubilačkog rata. Da li je, nadalje, Srbija skrenula sa antifašističkog puta i preti li nam povratak u varvarstvo. I sve tako nešto. Nevolje sa praznicima, pa to ti je. Ali to nam je istorijski usud. Nikada ovde nije bilo praznika kojeg bi slavili svi. Uvede se, recimo, praznovanje Božića i Uskrsa, odmah se uskurobecaju ateisti, komunisti i agnostici. To je, vele, korak ka teokratiji.

Tradicionalisti i patrioti im ne ostaju dužni: Dan borca, bude li se praznovao, označiće povratak u komunizam. Šta da se radi? Tako to biva kada se prečesto menjaju politički sistemi. Od nastanka moderne Srbije nije bilo pedesetogodišnjaka koji nije živeo pod bar dve dinastije, a dugovečniji su – moja baka recimo – uspevali da žive u dve-tri kraljevine i u socijalističkoj republici.

Moja baka je bila sjajan usmeni pripovedač. Ko zna, možda je, pored Siorana, Beketa i Kafke i ona uticala da se posvetim pisanju. Krenemo ti, tako vaktile, baka i ja u selo, u Crvicu, džada vodi tik pored Drine, pa mi baba u jednom momentu kaže: „Pamtim ko da je juče bilo kad su s druge strane bili vaktmajstori.“ Kakvi sad vaktmajstori, zapitam se, pa ukačim da u bakinom detinjstvu s one strane Drine nije gajtan trava rasla nego je tamo bila K.u.K. monarhija, a kneževinom Serbijom vladao onaj Obrenović koga su ubrzo ubili crnorukci. Elem, nije se baba bila ni udala (a tad se udavalo rano) a već promenila dve dinastije. Samo što se udala, muž joj Svetislav ode u rat, pa Solunski front, pa golgota i vaskrs Srbije. I pročaja. S tim da je Srbija vaskrsnula kao Kraljevina SHS, pa se posle pretvorila u Jugoslaviju. A granica na Drini izbrisana. I sa ove i sa one strane bila Drinska banovina. Milina jedna Božija.

Eto ti utom i Drugog svetskog rata, pojaviše se i antifašisti. Jedan od prvih antifašističkih poteza bilo je čuveno užičko streljanje uglednih i bogatih ljudi u kome i moj deda-imenjak izgubi glavu. Ali pred nama je bila, je li, svetla socijalistička i republikanska budućnost. Nije baka bila napunila ni pedeset, a već iza sebe preturila dve tri države, a sada se promenio i politički sistem. U kome je oteraše na robiju da bi bezbolnije oteli porodičnu imovinu. Tako se to radilo. Dijamat. Diktatura proletarijata, Eksproprijacija eksproprijatora. I – opet – pročaja.

Uprkos svemu tome, moja baka uopšte nije bila ogorčena žena. Ali „komunističke“ praznike nije slavila. Budući da je bila otprilike Titovih godina, znala je ponekad u pola glasa da kaže: „Da mi bi, dijete, da nadživim Onoga samo za jedan dan.“ Onaj je bio Tito. Ali želja joj se nije ispunila. Srećom, baka nije doživela uspostavljanje višepartijske demokratske republike. Da jeste, verujem da bi joj tek onda pukao film. Zbog praznika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari