Prekjuče beše tačno jedanaest godina od početka napada avijacije NATO-a na ondašnju SRJ. Kako to već ovde ide, oglasile su se sirene, rodoljubi su zalelekali, stisnute pesnice su uperene ka nebu. Niko, međutim, od vladajućih patriota svih tih godina nije preduzeo ništa da se ustanovi tačan broj žrtava – cifra varira od 1.500 do 3.500 poginulih – a još je manje neko preduzeo nešto da se napravi skroman memorijal na kome bi bila uklesana njihova imena. Toliko o pokliču „nikada nećemo zaboraviti“. A žrtve bombardovanja su se pridružile koloni anonimnih srpskih mrtvaca koji služe kao pjesnička inspiracija i čipovi u prljavom političkom pokeru.

Jeste to bombardovanje jedna od najvećih svinjarija Zapada u poslednjih pedesetak godina. Ali iz nekog razloga – valjda pod pritiskom koalicionih partnera – zvanična verzija demokratske Srbije prenebregava činjenicu da ono nije bilo neizbežno. Isto tako se nesmotreno u zaborav gura činjenica da je Miloševićeva zadrtost i tupoumnost odbacila plan iz Rambujea. Da podsetimo: taj plan je Albancima davao mnogo manje nego što im je docnije nudio Koštunica. No, dobro. Prošlost se ne može izmeniti. Bilo je šta je bilo, ne ponovilo se. Razumljivo je i opravdano što se kuka i nariče nad zverstvima neprijatelja. Ali nije zgoreg da se podsetimo i zverstava prijatelja. To jest tada vladajuće boljševičko-radikalske hunte. Ono što je do krajnosti dovelo mučninu i tegobu ratnih dana jeste „genijalna“ odluka da se ratni metež iskoristi za obračun sa političkim neprijateljima; da se najistaknutiji pobiju, a da se ostali zastraše. Slavko Ćuruvija, recimo, nije poginuo od NATO bombe. Porodica i prijatelji zahtevaju da se otkriju detalji njegove pogibije. Ali se demokratske vlasti prave gluve. Nekoliko pilota poluispravnih MIG-ova takođe su primarno žrtva maroderske propagande koja je zapovednike vazduhoplovstva neprestano optuživala da „piloti malo ginu“, a tek sekundarno sofistikovane tehnologije protiv koje nisu imali nikakve šanse. Šesnaest radnika RTS-a takođe ne treba upisivati na raboš NATO-a, nego u tefter patriotskih snaga. Zoran Đinđić je, privremeno, izvukao živu glavu sklonivši se u Crnu Goru, a osim julovaca i drugih hulja, mnogi mu je današnji vladajući demokrata i rukovodilac radio o glavi učešćem u unutarstranačkom puču. Bilo bi tu još kojekakvih belaja, ali oklevalo se; mnogo je ljudi bilo pod oružjem. Može se preterati, može raji pući film, a onda, bato, kom opanci, kom obojci. Kao što bi i bilo da rat potraja, a da dahije izgubiše svaki osećaj za meru. E, onda je Milošević konačno shvatio kuda sve to vodi, pa je – zbog te opasnosti, ne zbog bombi – savio rep i poslao nekog đenerala da potpiše kapitulaciju koja je posle proslavljena kao blistava pobeda srpstva i čekićstva. Pa se, na kraju, kao da ništa nije bilo, krenulo u udarničku obnovu i izgradnju. Pa evo – hvala bogu – sve to traje do dana današnjeg; svi su – i tada vladajući i tadašnji pučisti – na broju. I tako će to, braćo i sestre, da guzelja, da traje i da ide. Do pobjede!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari