Hrbatska ćutnja

Blagoizjavio je da na provokacije sa hrvatske strane „više neće odgovarati“, a popečiteljima strogo zabranio da se upuštaju u prepičkavanja sa hrvatskim kaunterpartima, što je, pretpostavljam, Aleksandru Vulinu zdravo teško palo jer taj svat – ako mu slučajno prođe dan a da ne odbrani srpski narod od nekog karadušmanina – naprosto ne zna kud udara.

Ovo uopšte ne znači da Vučić koliko prekosutra – samo li neko nešto lane u Zagrebu – neće prekršiti časnu reč, ostane li, međutim, u ovoj pameti – koju toplo preporučujem i hrvatskoj strani – iz te međunarodne ćutnje mogle bi proizaći značajne koristi za istoriju u život. Ako iole normalna komunikacija nije moguća – a između Srba i Hrvata očigledno nije – onda je bolje da nema nikakve, a pogotovo je dobro da nema usiljenih mirotvornih susreta i kerebečenja na pograničnim ćuprijama posle kojih se – kad se kamere pogase – mržnja trostruko pojača.

Ali uzalud će – što kaže ona lepa starogradska pesma – biti sve nade moje, ništa neće biti od srpskohrvatske tišine, a evo i zašto, zato što bi – u slučaju da na samo deset dana zamuknu obostrane kletve, anateme i feljtoni o ustaškim klanjima i četničkim zločinstvima – i Hrvatska i Srbija potonule u haos, a možda čak i nestale sa lica ovoga sveta. Srbi Hrvatima – i obratno – nisu klasični neprijatelji, oni su jedni drugima neotuđivi delovi nacionalnih identiteta – deponije kolektivnog nesvesnog koje u lukavstvu seoskog uma prebacuju jedni na druge da bi – tako rasterećeni – uživali u čistoti junačnog srpstva i tisućljetnosti hrvatstva.

Ako bi počem – pu, pu, daleko bilo – Srbi i Hrvati zaboravili ili bar počeli da ignorišu jedni druge (što je naravno nemoguća misija) momentalno bi se suočili sa sopstvenim mrakovima i demonima, a to je stvar koju ni jedni ni drugi, tankoćutni kakvi su, ne bi mogli da podnesu, pa bi se najverovatnije poklali među sobom, što su povremeno i činili, a što nije sasvim isključeno da će jednoga dana i ponoviti.

U mračnoj pozadini svega gorerečenog srpskohrvatskog ne stoji tobožnja kultura (zlo)pamćenja, nego kultura straha, paralizujuća nesposobnost da se – dok stvarna opasnost ne zapreti – živi u relativnoj bezbrižnosti – tom smrtnom neprijatelju svih primitivnih i loših politika – bezbrižnosti koja ima običaj da postavlja neugodna pitanja i da traži podnošenje računa. Ovako kako je – političarima lako je. Samo li nešto zaškripi – a stalno škripi – samo li neko nešto zucne, hrvatski političari podižu srpsko strašilo, a srpski hrvatsko. Ima li rešenja? Jok. Što ne znači da ga nije bilo. Svojevremeno je blaženopočivši boem beogradski, Hrvat poreklom, Ambrozije Marošević predlagao integraciju Srba i Hrvata u naciju pod imenom Hrbati? Sve bi, govorio je Ambro, Bog da mu dušu prosti, bilo isto, samo bi bila tišina.