Nema tome ni mesec i po dana kako sam negde rekao ili napisao da kroz deset godina niko neće pominjati Kosovo. Vreme se izgleda opasno ubrzava. Već više gotovo niko i ne govori o Kosovu. Čak su se i zakleti kosovobranitelji ućutali po tom pitanju. Koštunica se fokusirao na nacionalne izdaje druge vrste. Kritikuje vlast da slabo vodi ekonomiju.

Hvali se da je njegova satrapija bila zlatno doba, a da je aktuelna vlast uvela Srbiju u Kali yugu. Doduše, neki ekonomisti smatraju da je belanovački guru spiskao pare, ali što u „Peščaniku“ reče Žarko Korać: Palikuća izgleda da ima nadzemaljski imunitet. Mnogi misle da ja nenavidim tog đuvegiju, ali – slušajte dobro – ja mu se na neki način divim. Naopaka harizma ima silu kao i ona prava. Jedina joj je mana što nema nikakvu silu. Tačnije – što ima naopaku silu destrukcije.

Sahibijina dugotrajnost i nedodirljivost duguju mnogo – u stvari sve – ovdašnjoj endemskoj sklonosti opsesijama. Da ovo ne bi bilo shvaćeno kao moje pozicioniranje u tabor racionalista, skrećem pažnju da sam i sam tipičan primerak ovdašnjeg podneblja i da je sklonost opsesijama i moj usud. Imao sam sreću (ili nesreću, kako se uzme) da me je Bog pogledao i moju opsesivnost usmerio na literaturu. Pa tako u mojim pričama i romanima već godinama spaljujem veštice, izmišljam države i geografije, razotkrivam zavere istambulskih amala i tu se nekako moja opsesivnost izduvala. Decenijskim radom na artikulaciji opsesija, shvatio sam njihovu strukturu: nisu opsesije u suštini ništa loše, bar ne ništa lošije od ostalih ljudskih sklonosti. Samo ih treba usmeriti na njihovo pravo mesto: recimo, u neuhvatljivo carstvo umetnosti. Ili na bilo koje drugo. Samo ne u politiku. Nipošto tamo.

E, sad dolazimo na srž problema. Zbog nekih zastranjivanja u podalekoj prošlosti, ovde se opsesije ne mogu u dovoljnoj meri ispoljiti u umetnosti, jer je u tom domenu za vjeki vjekov zacementirana jedna, u suštini neopsesivna, hajde da kažemo, poetika „oslobađanja“, „proširivanja“, „zaokruživanja“, da ne palamudim dalje. Težnja za slobodom nije opsesija. Je li tako. I šta sad biva? U jednom momentu, taj san je ostvaren, oslobodili smo se u političkom smislu, ali se nastavilo sa politikom i poetikom „oslobađanja“. Sve druge ideje i poetike koje su mogle da doprinesu unapređenju daljeg oslobađanja – dostizanja ličnih sloboda, recimo – osuđivane su kao „izdajničke“. Posledica: ono što se u „Ratnicima podzemlja“ događa na filmu, nama se događa na ulicama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari