Većina nas, cenjeni publikume, dobro zna da je put u srpski pakao popločan Ćosićevim samosvesnim i nasrtljivim diletantizmom, a kako ćemo videti, u taj se put ulaže mnogo više nego u – kako ono beše – Koridor 10.
Kao čovek posebnog kova, starosti naših opričnika, Dačić, na vreme je ukačio da put na vrhove vlasti vodi Ćosićevom stazom, pa su se pre par dana dva nacionalna kapaciteta susrela da u „srdačnom i prijateljskom razgovoru“, je li, pretresu najvažnija nacionalna pitanja. Bilo je tu, saznajemo iz šturih saopštenja, priče o Kosovu, opstanku srpskog naroda i, uopšte, pale su misli velikih ljudi, što je pouzdan znak da ćemo uskoro najebati.
Ljudi moji, kad god vidite Ćosića na nekom kanabetu, u društvu nekog preambicioznog tipa, znajte da je nesreća pred vratima. Nema to veze sa njegovim političkim, poetičkim i filozofskim (ontološko biće) palamuđenjima. Ćosić pogubno deluje samom svojom pojavom, kao takav. Tvrd vam stojim: da nije tog čoveka, odavno bi mi bili članica EU. Koštunica tu ništa ne bi mogao da zabrlja. On je sitna riba, pljuckavica.
Ni drugi takozvani kandidati nisu bez konja za trku. Uzmimo Vučića. Čovek je nekako isposlovao da obezbedi podršku gradonačelnika Njujorka. April je za narodnjake izgleda mesec pucanja u sopstvenu nogu. Prošle godine, recimo, Nikolić se potrudio da se gandijevskim metodima izbori za sasvim negandijevske ciljeve, a postigao je samo to da zaustavi munjeviti rast sopstvenog rejtinga. Ne znam čemu se sad Vučić nada? Zna li on da njegov elektorat, dobrim delom i njegovom zaslugom, očima ne može da vidi ni Njujork ni Ameriku. To je u neku ruku isto kao kada bi Đilas (Dragan, ne Milovan) zatražio podršku gradonačelnika Pjongjanga. Što bi ovaj, kada bi to donosilo glasove, i učinio, ali to je već druga priča. Zajednička svim kandidatima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.