Sve se nešto pitam da li je najslobodniji bajinobaštanski radikal, Slavoljub, izašao iz mardelja? Jer ako jeste, čekaju ga novi izdaci! Moraće da plati zaostalu članarinu. U suprotnom – ode stranka u bankrot. Ali ako je verovati istraživačkom novinarstvu moje omiljene žutare, Blica, nisu samo radikali u finansijskom čabru. Sa naplatom članarine kubure i takozvane parlamentarne stranke, to jest one koje – hteli ne hteli – finansiraju svi građani, bez obzira da li su oduševljeni njihovim poslovima i danima.

           

Ko bi, recimo, rekao da je vladajući SNS ovoliko uspeo u životu naplaćujući od članstva članarinu od samo 100 (i slovima – sto) dinara godišnje. Dobro de, reći će neki zajebant, dva i po miliona članova puta sto dinara – nije to mala para. Ali šta reći za SPS, koja je takođe uspela u životu, a članarinu uopšte ne naplaćuje uzdajući se u „dobrovoljne priloge“ ljudi posebnog kova. Socijalistička dobrovoljnost je u prošloj godini – opet ako je verovati Blicu – rezultirala sumom od 489.000 RSD. Što mu dođe nešto više od četiri hiljade evra iliti približno trista sedamdeset evra mesečno. Nije, belćim, lako Dačiću sa tom sumom, bez obzira koliko domaćinski poslovao.

      Izgleda, čestnejši đuturumi, da su hipici bili u pravu i da, vaistinu, nije sve u parama. Jer, evo, za DS se ne može reči da je baš uspela u političkom životu, a u dve hiljade četrnaestoj je inkasirala preko deset miliona dinara članarine. Da je sve u parama, DS bi trebalo da ima dvadeset puša više glasova od SPS, a to, nažalost, nije slučaj. A opet, uprkos zvaničnoj besparici, reklo bi se da srpskim strankama, bar njihovom delu eksponiranom u javnosti, uopšte ne ide loše.

            Ne trčite pred rudu, nemam nameru da se upuštam u istraživačko novinarstvo o stranačkim lopovlucima i korupciji, neka se time – ako stisnu muda – bave nadležni organi, namera mi je da bacim malo svetla na srpsku nesklonost plaćanju partijske članarine. Ta tradicionalna nesklonost drešenju kese – kojoj je prinudnom naplatom samo SKJ uspevao da stane na rep – usko je povezana sa srpskom seljačkom politikom saglasno čijim se pravilima članstvo u nekoj političkoj partiji shvata kao prilika za naplaćivanje, a ne plaćanje.

                        Tako to u Srbiji guzelja od njenog nastanka kao (ako reč nije preteška) moderne države. Dobro, bre, s pravom će se zapitati neko zakeralo, da li sam i ja hipik, da li ja političare zamišljam kao nestjažateljne idealiste koji nedremano, na hlebu i vodi, bdiju nad nacionalnim dobrobitijem? Ma jok, more. Daleko od toga. Političke stranke (sledstveno i političari) takođe moraju da se finansiraju, ali – bar u uspešnijim državama – moraju da imaju i politiku koja će sirotinji raji omogućiti da namakne neku kintu, pa da posle jedan deo, je li, izdvoji za političarsko dobrobitije. Jer, dobro sad pazite, hajdučija je takođe jedan od oblika načina samofinansiranja.     

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari