Izgleda da se i rekonstrukcija vlade privodi kraju. Vesti, tačnije glasine koje stižu iz Nemanjine krajnje su konfuzne. Biće spajanja nekih ministarstava, neki ministri će biti otpušteni; premijer Cvetković je ponovo na liniji – širi optimizam: našim nevoljama – ako mu je verovati – nazire se kraj. Sa čim se ja skromno ne bih složio. Nema ništa od tog posla. Štaviše, tvrdim da će kako vreme bude prolazilo, stvari biti sve gore.


Kao svedoka ove optužbe pozivam citat Benžamena Konstana: „Političke promene ne znače skoro ništa. Pravi istorijski napredak je onaj koji se odigrava u dubinama društva.“ Kako mi tu stojimo? Slabo. Promenili smo sva raspoloživa društvena uređenja, a u tim društvenim uređenjima promenile su su se mnoge garniture i slaba vajda. Ponekad je bilo malo više hleba a malo manje slobode; ponekad nije bilo ni hleba ni slobode. Danas smo dogurali do toga da ima jako malo hleba i jako malo slobode. Pretpostavljam da cenjeni publikum zna da pod pojmom „sloboda“ ne mislim na odsustvo stranog okupatora. A da ni činjenica da se premijer ili predsednik nekažnjeno mogu opsovati, takođe nije sloboda. To je padanje kriterijuma i ustupak duhu vremena.

Okanimo se načas državne papirologije. Dubinski politički (i školski) sistemi svih Jugoslavija i svih Srbija bio je sračunat na to da odgaja generacije neslobodnih ljudi. Od svog postanka pa do danas, država Srbija se uspešno predstavljala kao metafizički entitet, kao natprirodno biće čiju milost treba zadobijati svakovrsnim žrtvama. Građani, to jest podanici, nisu ništa drugo do cigle u zidu te nemoguće građevine. Država Srbija se, zapravo, neprestano lažno predstavlja kao realna, geografska Srbija. I još više od toga: kao pokrovitelj svih Srba sveta. U najsvedenijoj analizi, ovakva država Srbija je u stvari imaginarni sultan. Pa budući da kao apstraktan fenomen nije u stanju da vrši apsolutnu vlast, onda se državnici i državnička posluga samoproglašavaju velikim vezirima, vezirima, kadijama i vladaju u njeno ime.

Zbog svega rečenog, Srbija nikako ne uspeva da se ukoreni u realnom svetu i da se realizuje kao stvarni politički subjekat. Sada kao svedoka pozivam Bodrijara. Naši državnici neprestano postavljaju zamke stvarnosti i očekuju da realnost upadne u njih. I još zahtevaju da to prihvatamo s optimizmom. Gadno je to sa metafizikom i teorijom, pogotovo kada ih se late nevični koji ne znaju da je stvarnost takve prirode da u njoj postavljene zamke upadaju postavljači. A i svi drugi koji su im poklonili poverenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari