Prokrust beše onaj antički napasnik koji je goste, ako li mu se samo ne uklope u krevet, skraćivao za glavu ili ih rastezao dok ne upasuju, a u prenesenom smislu izraz „Prokrustova postelja“ se upotrebljava kada nešto nazor uguravamo u zadati okvir.

Nije ovo, cenjeni publikume, reklama za SIMPO, nego prikaz preksinoć otvorene izložbe mog druga, velikog slikara Vladimira Dunjića. Izložba nosi naziv „Prokrustov muzej“, ali uprkos Prokrustu u naslovu, ništa na toj izložbi nije ni nasilno, ni skraćeno, ni ugurano, ni rastegnuto. Naprotiv! Sve je na svom mestu, u savršenom metafizičkom poretku stvari, kako to i inače biva na Dunjićevim slikama i sa Dunjićevim izložbama.

Dunjić na svakoj izložbi pokaže nešto novo, a opet ostaje isti. Te, nazovimo ih krajnje uslovno, novotarije uglavnom služe izbegavanju automanirizma (to je ono kada vam neki maestro godinama prodaje jednu istu sliku) i nipošto ih ne treba shvatiti kao iskorak u pravcu nekog „preokreta“ ili kao, ne daj bože, ustupak duhu vremena.

Tako je bilo i ovoga puta. „Prokrustov muzej“ je u suštini izložba portreta, ali stvari sa tim portretima uopšte nisu ni tako jednostavne ni tako bezazlene, kao što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Ono, naime, čime se ova izložba izdvaja iz tekuće (bar meni poznate) likovne produkcije jeste kontekst. Ili, možda tačnije, metafizički koncept, nenametljivo prisutan u Dunjićevom opusu još od najranijih radova.

Nekada se, kao u slučaju ranijih Dunjićevih (meni nadasve dragih) ciklusa, metafizička jeza nalazila unutar same slike, takoreći utkana u kompoziciju, ovoga puta ta jeza je izmeštena u spoljašnjost, to jest – u čisto tehničku prezentaciju, iliti narodski – u pakovanje. Dunjić portrete dragih mu umetnika, ali i (mrtvog) Lenjina i (mrtvog) Gadafija, pakuje u pretesne ready made kutije od tompusa, kojekakvih pića i, uopšte, koječega. Gledajući izložbu, a potom i katalog ( tu je manja gužva) uopšte nisam mogao dokonati da li to umetnost, predstavljena likovima znamenitih umetnika, nadrasta ovaj do besmisla materijalizovani svet ili taj solidifikovani svet steže obruč oko umetnosti i umetnika. Ili, najverovatnije, oboje.

Moji favoriti sa izložbe? Imam prostora samo za dva, pa biram Kafku u društvu insekata i balsamovanog Lenjina u kutiji od, recimo, sapuna. Da oni u Kremlju imaju malo sluha, sahranili bi original mumije, a u mauzolej postavili Vladinu (uverljiviju) kopiju. Svratite u Galeriju 212 u Vlajkovićevoj. Nećete se pokajati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari